ČIP | 01 - 04 | 2012 | Dnevnik čitanja  

Nježno o gradu u krizi

O knjizi Zagreb, javni prostor (2011.) Saše Šimprage

Dominko Blažević

Nigel Coates negdje kaže da je prednost grada u krizi u tome što ga je moguće početi koristiti na nove načine. U svojoj knjizi Zagreb, javni prostor (Porfirogenet, 2011.), Saša Šimpraga piše upravo o jednom gradu u krizi, gradu koji posljednjih desetljeća proživljava duboku krizu identiteta, krizu urbaniteta i krizu integriteta uopće, te piše o novim načinima njegova korištenja. (Naravno, moguće bi bilo tvrditi da Zagreb po tome nije poseban, odnosno da gradove ovakve “krize” potresaju neprestano, ovisno o kutu gledanja, ideologiji i optimizmu promatrača, jer se slične dijagnoze i mračne prognoze može lako naći u povijesti pisanja o bilo kojem gradu.)

Zagreb je umnogome jedan šizofren grad: na njega još uvijek pada dugačka sjena (i pripadajući kompleks od) Beograda kao daleko većeg i “moćnijeg” grada u susjedstvu, doduše daleko manjeg stupnja urbanosti i uređenosti, i Graza odnosno Beča kao provincijalno nedosanjanih srednjoeuropskih uzora. Unatoč sve brojnijim posjetiteljima, Zagreb je i grad koji je u posljednje vrijeme postao notoran i po svojoj dosadnosti: u ovoj ga kategoriji godinama “pobjeđuje” još jedino Bruxelles. Zagreb je, u konačnici, i jedan poratni grad, grad koji još osjeća posljedice (i posljedice posljedica) rata u regiji – bilo zahvaljujući velikom broju novopridošlih prognanika, izbjeglica i doseljenika uopće, i pripadajućoj im kulturi i navikama, bilo zahvaljujući novoj vrsti kapitala koji grad gradi ali i razgrađuje. Kao da sve to nije dovoljno, poratni period donio je i nagli nestanak tijela, instituta i institucija koje su o gradu vodile stručnu brigu.

Šimpraga o gradu piše upravo u vakuumu koji je ostao iza svih tih ukinutih urbanističkih zavoda i odbora; on je među rijetkima koji su ostali braniti (odnosno počeli braniti) grad tekstom, inicijativama, pismima i protestima (sjetimo se ovdje i nedavno preminulog Fedora Kritovca, na čijoj “liniji” Šimpraga uvelike djeluje). Šimpragin tekst i angažman odlikuje i jedna kontradiktorna kombinacija gorčine i optimizma, spoj razočaranosti i entuzijazma. Grad je beznadežan, i upravo zato se za njega treba boriti. On piše i na granici amaterizma, u najboljem smislu te riječi: njegovo djelovanje je između vapaja jednog običnog građanina (iako je Šimpragi daleko više stalo) i pravog stručnjaka (iako o gradu Šimpraga često zna više od stručnjaka samih). Jezik je prohodan i najčešće neopterećen akademskim žargonom, što knjigu čini pitkom i popularnom, bilo to dobro, odnosno željeno, ili ne. Tema je grad, tekst je grad.

Iako je u samom naslovu istaknut pojam javnog prostora, knjiga pokriva i daleko širi dijapazon “zagrebačkih” tema, baveći se nizom neuralgičnih točaka i poteza u gradu, strepeći za budućnost koja je pod stalnom prijetnjom agresije bezobzirnosti novog Kapitala i korumpiranih (kar)aktera. Na Šimpraginoj meti su mnogi, baš kao što je grad metom mnogima: od gradske uprave do Crkve. Konfrontacije na stranu; knjiga je gotovo enciklopedijska u svojoj ambiciji i materiji koju pokriva. Mnoge od fotografija u knjizi pravi su “biseri” zagrebačke urbane memorije, rijetko viđene i od strane pravih znalaca.

Pojedinačne teme kojima se Šimpraga bavi često su već “opjevane”: od neizbježne problematičnosti gradskih trgova do parkovnih površina i zelenih i plavih potkova. Od grada na Savi koji sa Savom ne komunicira do naslijeđene i danas derutne industrijske arhitekture. Ipak, tu su i neke druge, rjeđe diskutirane teme, poput regulacije Kaptola i kaptolskog “novog trga” ili pitanja gradske rasvjete, odnosno iluminacije grada.

Šimpraga je vrstan “zagrebolog”, nimalo ideološki nevin u svojim nastojanjima i angažmanima (poznati su i njegovi aktivistički prijedlozi preimenovanja mnogobrojnih zagrebačkih ulica). On se vodi “lijevim” javnim interesom kao primarnim aršinom gradskosti i civiliziranosti. (Polemike radi, svjetski gradovi dokazuju da postoje različiti gradovi i različiti pristupi; društvena osjetljivost nije nužan preduvjet za dobar grad. Primjerice, jedan od najurbanijih, New York, gotovo da i nema trgova ni gradskih klupa, kao ni prevelikih pješačkih zona, a opet je grad par excellence, svom kontrolirajućem gridu i bezobraznosti Novca unatoč.)

*

Konačno, možda više kao osobni, gotovo digresivni komentar, ostaje jedna vječna dilema. Opečene recentnim periodom kaotične gradogradnje, aktivističke inicijative gotovo dogmatski zagovaraju sve veću participativnost, demokratičnost i transparentnost u donošenju i najmanjih odluka o budućnosti grada. Ipak, nad ovakvim pristupom visi i prijetnja proceduralne sporosti, strateške nefokusiranosti i fragmentirane vizije. Previše glasova donosi i buku i neodlučnost. Populizam ovakvog pristupa opasnost je sama po sebi; “narod” ne zna najbolje. “Narod” želi kič. “Narod” želi šatore na Trgu Bana Jelačića, “narod” želi kobasice na Cvjetnom, “narod” želi svoje shopping centre van grada, “narod” želi slušati narodnjake. (Baš kao što će kakva ratom izmučena, većinska muslimanska država na prvim demokratskim izborima (“civilizacijski” poklon SAD-a) demokratski glasati za – šerijatski zakon i islamističku vlast. Pouka je i ovdje: be carefull what you wish for.)

A opet, koja je alternativa? Kako nenasilnim putem nametnuti “zdravu” viziju (i kakvu viziju?), kako uspostaviti nove mehanizme, nove autoritete koji će biti učinkoviti, odgovorni, nekorumpirani i, nadasve – stručni? Je li uopće moguća neka “plemenita diktatura”, u rukama prosvijećene Vlasti ili struke? Tijela koja će gradom upravljati jasno, transparentno i pošteno? Kako nanovo izgraditi povjerenje, nakon svih prevara i laži, od namještenih natječaja do privatizacijskih malverzacija? Kome uopće više vjerovati?

*

Kulturno gledano, nesumnjivo je da je publikacijom jedne ovakve knjige Zagreb postao – boljim gradom. Osim što neprocjenjivo doprinose akumulaciji znanja o gradu, mogu li knjige poput ove pomoći u edukaciji i senzibiliziranju građanstva i struke? Može li i koliko jedna ovakva knjiga pridonijeti pripremi terena za “djelovanje”, kad god do potrebe za djelovanjem dođe? Konačno, koliko ovakve knjige danas mogu promijeniti grad nabolje, u fizičkom smislu?

Svakako, knjiga je rasprodana u svega nekoliko tjedana i bolja joj preporuka od takve nije potrebna, pogotovo podsjetimo li se da ovo nije niti self-help literatura niti knjiga lascivnih “memoara” kakve domaće starlete. Jasno, ne radi se o nekoj ogromnoj nakladi, ali ipak: možda je to znak nekih osvještenijih vremena ili osvještenijih ljudi koji dolaze - brinuti o gradu.

 

vezani sadržaj

SPONZOR