ČIP | 01 - 04 | 2012 | Tema broja  

Papirnata arhitektura i hrvatski proizvod

U digitalnom dobu Think Space proizvodi proizvodnju, poigravajući se značenjem izraza “hrvatski proizvod”

Dominko Blažević

Pisati o hrvatskoj arhitekturi kraja dvadesetog stoljeća, a ne spomenuti Shinkenchiku, bilo bi gotovo nemoguće. Kultni ciklus konceptualnih arhitektonskih natječaja Shinkenchiku Residential Design Competition snažno je utjecao na generacije studenata i mlađih arhitekata (baš kao i srodni mu Central Glass International Architectural Design Competition; oba natječaja su desetljećima održavana u organizaciji japanskog časopisa Japan Architect, odnosno danas Japan Architecture + Urbanism). Konačno, bilo bi nemoguće pisati i o današnjem hrvatskom arhitektonskom trenutku bez da se u obzir uzmu ideje i načini razmišljanja koje su ovi natječaji proizveli i ostavili u naslijeđe.

(Prošle je godine nagradu Viktor Kovačić za životno djelo primio profesor Ivan Crnković, čiji je opus uvelike označen upravo osvajanjem prve nagrade na Shinkenchikuu 1983., zajedno s Emilom Šverkom, za projekt Novog hrvatskog dvorca. Razgovor s Emilom Šverkom pročitajte u ovom broju ČiP-a. op.a.)
Iako se mainstream hrvatske arhitekture (pa i sama “zagrebačka škola”) često maćehinski odnose prema tzv. “papirnatoj arhitekturi” (paper architecture), odnosno tradiciji virtualnih – vizionarskih i/ili eksperimentalnih projekata – dogmatski držeći izgrađene objekte ultimativnim arhitektonskim izrazom, neki od najupečatljivijih projekata u hrvatskoj povijesti arhitekture upravo su oni neizgrađeni, poput Turininog plivališta u Rijeci ili Mutnjakovićevih ili Richterovih istraživanja. Uostalom, upravo se takvim, virtualnim projektima nametnula i generacija koja danas predstavlja “hrvatsku scenu”. Natječajni radovi mladih Radonića i Rake, Saše Randića, tima Njirić+Njirić, Penezića i Rogine i njima sličnih, iz osamdesetih i devedesetih, udahnuli su novi život u umornu monotonost tadašnje scene.

Stoga možda i ne iznenađuje činjenica da se grupa entuzijasta iz Društva arhitekata Zagreba (odrasla upravo na i sa spomenutim projektima) prije dvije godine odlučila za pokretanje baš ovakvog tipa natječajne platforme, platforme koja poziva na konceptualno promišljanje prostora, odnosno na “istraživanje granica arhitektonske misli”, pogotovo u ovom blaziranom vremenu natječajne i intelektualne suše. Ali ono što iznenađuje, i to ugodno, jest uspjeh ovog projekta, činjenica da je natječaj u relativno kratkom vremenu već itekako zaživio i u svojoj drugoj godini u žiri privukao takva imena kao što su Zaha Hadid, Alejandro Zaera-Polo ili Ricardo Scofidio.

Think Space / Misli prostor

Kao što je već spomenuto u uvodniku teme ovoga broja ČiP-a (Promjena paradigme), arhitekti si danas, u trenucima krize i u Hrvatskoj posebice, više ne mogu priuštiti luksuz neutralnosti ili neodređene pozicije spram Kapitala kojeg je prividno sve manje, ali i koji je time sve agresivniji i ideološki jasniji. Jedna od mogućnosti je pustiti se i p(r)odati, odnosno “primaknuti se oltaru” Novca. Druga je pak okrenuti mu leđa ili bar pokazati srednji prst, kao što to čine sve brojnije aktivističke inicijative. Međutim, postoji i “treći put”: kreativno utočište moguće je tražiti – i pronaći – i u alternativnim svjetovima papirnate arhitekture, u kojima novac nikad nije bio presudan, ali misao svakako jest.

Think Space zaliježe upravo na ovoj zadnjoj liniji, liniji obrane arhitektonske Ideje, vjerujući da današnja arhitektura uistinu vapi za promjenom, ali i natječajima poput (negdašnjeg) Shinkenchikua, iz onih slavnih vremena kada su na njemu sudjelovali autori kao što su Peter Wilson, Alison i Peter Smithson, Peter Eisenman (važno je zvati se Peter?) ili Raimund Abraham.

Je li to eskapizam? Možda. Ipak, sve upražnjenije polje polemike i intelektualne produkcije valja ponovno ispuniti sadržajem, a ovakve “eskapističke” vježbe obećavaju povratak jednoj misaono odgovornijoj, promišljenijoj arhitekturi, radeći istovremeno na održavanju kreativne kondicije arhitekata van građevinske “sezone”.

Teme, mete i rezultati

Za natječaje poput Shinkenchikua ili Think Spacea karakteristični su vrlo otvoreni raspisi, teme koje dozvoljavaju pregršt interpretacija i minimum (tehničkih) uvjeta. Mreža se najčešće baca vrlo široko. Think Space je tako u prošlogodišnjem ciklusu govorio o Granicama, pa su 4 žiratora (pod vodstvom gošće kustosice, Eve Franch Gilabert) govorili o Urbanim granicama (žirator Shohei Shigematsu), Geopolitičkim granicama (Teddy Cruz), Ekološkim granicama (François Roche) i Moralnim granicama (Hrvoje Njirić). Uspješnu prvu sezonu Think Space-ovci su završili konferencijom koja je ustvari bila negacijom tipične konferencije (unconference); sudionici su sami istovremeno bili moderatorima i govornicima, do zaključaka se dolazilo kolektivno.

Ove godine, pak, tema je (anti)nostalgična: Past Forward. Poigravajući se engleskim izrazom za premotavanje prema naprijed (fast forward), odnosno ubrzani pogled u budućnost, uvjetno rečeno, organizatori su postavili intelektualno perverzniji koncept istovremenog (p)remotavanja unatrag i unaprijed. Gost kustos Adrian Lahoud pozvao je natjecatelje da se pozabave s 3 kultna arhitektonska natječaja iz proteklih 30 godina, 3 natječaja koja su “radikalno promijenila arhitektonsku kulturu”: The Peak (1982.), Yokohama Port Terminal (1994.) i Blur Building (1999.). Natjecateljski zadatak bio je natječajima pristupiti sa iskustvenom “prednošću” proteklog vremena, kritički registrirajući i sagledavajući promjene koje su se u međuvremenu desile na svim društveno-političkim i kulturnim poljima, iznalazeći načine na koje bi se ovi isti natječaji danas (re)interpretirali. Odnosno, kako vidite prošlost u budućnosti?

Svojevremeno, sva tri natječaja rezultirala su ikonskim pobjedničkim projektima. Sami pobjednici, danas već etablirani arhitekti, pozvani su da budu žiratori ovogodišnjeg ciklusa, svaki za “svoj” natječaj. The Peak će tako žirirati starchitect Zaha Hadid, Yokohamu Alejandro Zaera-Polo (novi dekan Princetona) a Blur Building Charles Renfro i Ricardo Scofidio, ništa manje poznati. Natječajni radovi dijagnosticirat će kamo i koliko se arhitektura uopće pomakla od originalnog raspisa, izbjegavajući zamku imitiranja izvanredno uspješnih prethodnika. (Uz to, ove je godine, u sklopu natječaja Past Forward, raspisan čak i tzv. call for papers, odnosno poziv autorima da tekstualno kontempliraju 3 teme: temu arhitektonskih manifesta, temu ikonske ali i “nove” arhitekture, te temu urbanog krajolika, cityscapea. Ovim se pozivom polje istraživanja dodatno širi na recentnu arhitektonsku povijest. Izlišno je ponavljati koliko je bilo kakav poticaj pisanoj riječi u arhitekturi danas rijedak i, stoga, dobrodošao.)

U konačnici, “stari” će, originalni nagrađeni radovi biti izloženi uz nove, Think Space natječajne radove, i to u slavnoj arhitektonskoj galeriji Storefront u New Yorku, a ovogodišnji će ciklus biti zaključen u istom tom New Yorku i simpozijem s nagrađenim autorima kao sudionicima.

Made in Croatia?

Ako ništa, konceptualno zanimljivom i provokativnom čini se spoznaja da je jedan od teoretski najraznovrsnijih i potencijalno najpoznatijih hrvatskih arhitektonskih “proizvoda” u zadnje vrijeme ustvari tek svojevrsna ambalaža, okvir, tek “prazno mjesto”. Think Space je vakuum koji provocira, privlači i moderira kreativni sadržaj iz cijeloga svijeta. On proizvodi proizvodnju. Think Space je pametno osmišljena platforma za promociju i produkciju kreativnosti, koja gotovo nostalgično poziva na povratak ideji arhitektonske misli, koncepta, vizije.

Uz sve to, nekad je prešućena istina snažnija od izgovorene: gotovo veseli kada se iz Domusovog članka o Think Spaceu ne može iščitati da se radi o natječaju organiziranom od strane hrvatskih arhitekata. Neka svjetske stvari ostanu jednostavno – svjetske.

 

http://www.think-space.org

*Neka od imena iza organizacije Think Spacea:
Damir Ljutić, predsjednik
Vesna Vrga Perović
Ana Dana Beroš
Luka Korlaet
Sanja Cvjetko Jerković
Kata Gašpar
Ana Marendić

 

vezani sadržaj

  1. Gdje misao postaje materija

vezani sadržaj

SPONZOR