ČIP | 01 - 04 | 2012 | Aktualnosti  

Sezona urbanizma

Zajedničke odgovornosti u našim institucionalnim okvirima – ka uspostavi sustavne rasprave o organizaciji i upravljanju našim gradovima

Luciano Basauri

Neupitan je sve veći utjecaj urbanog prostora na održive životne uvjete, društvenu integraciju i gospodarsku proizvodnju, između ostalog. Posljedično, složenost procesa koji diktiraju organizaciju i upravljanje našim gradovima mora biti ne samo sustavno raspravljana, već više no ikad dijeljena i otvorena među proširenim poljem sudionika – posebno u svjetlu trenutne ekonomske i, u određenoj mjeri, kulturne krize. Sezona urbanizma1 (od studenog 2011. do lipnja 2012. godine), manifestacija u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata, Hrvatske komore arhitekata i Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, s voditeljem Krunoslavom Šmitom, potencira takvu kulturnu i profesionalnu razmjenu.

U sklopu Sezone urbanizma razgovaralo je 60 govornika, moderatora, predavača i preko 200 sudionika; prikupljeno je ukupno 600 radova iz područja urbanizma, nastalih u proteklih 20 godina (izložba odabranih radova održat će se u rujnu 2012.); prikupljena su 43 znanstvena rada, prezentirana na Međunarodnom znanstvenom skupu i objavljena u znanstvenom zborniku. Odvijala su se sljedeća predavanja, radionice, okrugli stolovi: Uvodna konferencija; predavanje "Pharos – hora, ager, campus i polje", Miće Gamulin; radionica Participacija, moderator Igor Toš; radionica Praksa, moderator Bojan Bilić; okrugli stol Edukacija u urbanizmu, moderator Krunoslav Šmit; studentska radionica "Akupunktura grada – SC", partner sekcija mladih Društva arhitekata Zagreb (DAZ); javni razgovor "U tinelu – Urbana plastika" Ivana Meštrov, Sandra Križić Roban, partner DAZ; "Mala škola arhitekture – Grad : trg : događaj", David Kabalin, partner DAZ; "Krajobrazna arhitektura u prostornom planiranju", Momir Pavletić Slobođan, Mislav Deželić, partner Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata; predavanje "Novovjeki Split", Dina Ožić Bašić; javni razgovor "U tinelu – Pričajmo o turizmu", Dinko M. Milas, Dafne Berc, partner DAZ; javni razgovor "U tinelu – Plan grada", Neven Kovačević, Hrvoje Hrabak, partner DAZ; "Opstanak grada", Marko Sančanin, partner DAZ; stručna konferencija "Reciklaža urbanih teritorija"; međunarodni znanstveni skup "Promišljanje urbanizma".

Četiri aspekta ovog događaja vjerojatno vrijedi posebno istaknuti. Naravno, tu su prije svega teme koje su obrađene i događaji na kojima su održane pojedine rasprave, kao i opći zaključci koji bi mogli biti izvedeni iz programa kao potencijalne smjernice za praćenje i informiranje lokalnih vlasti te odgovarajućih profesionalnih i institucionalnih čimbenika. Još jedan vrijedan trenutak Sezone urbanizma su primjeri elaborirani na završnom događaju programa – posebice međunarodna stručna razmjena ideja, primjeri strateškog planiranja Barcelone, ​​Lillea, Nantesa i Beča. I, na kraju, znanstveni skup, također održan u zadnjem dijelu programa, koji je po prvi put u mnogo godina studentima, stručnjacima i akademicima uključenim u urbane studije dao prostora da razmijene svoja znanstvena istraživanja i podijele ih sa širom publikom.

Horizontalan međuodnos pravnih instrumenata i vrijednosnih stavova

Kao prvo, iz opće perspektive, uzročnosti krize hrvatskog planiranja u posljednjih dvadeset godina mogu se pripisati globalnim neoliberalnim trendovima, lokalnoj društvenoj tranziciji, inerciji lošeg upravljanja, korupciji i nedostatku profesionalnog angažmana. Iako je ova kriza usko povezana s lokalnim, idiosinkratskim i politički nedoličnim ponašanjem, postoji nekoliko preporuka kojima bi se valjalo početi baviti u cjelokupnom procesu našeg urbanog razvoja.

Jedna skupina smjernica osvrće se na potrebu rekonceptualizacije pravosudne nomenklature i službenih dokumenata, zajedno s institucionalnim strukturama uključenim u kontrolu urbanog planiranja, kao što su: uključivanje nacionalnih prostornih strategija u ukupnu nacionalnu razvojnu strategiju – pošto se napredak događa i kroz procese urbanizacije; preispitivanje i optimizacija mreže ili zalihe prostornih planova kako bi odgovarali tekućim i stvarnim potrebama prostornog razvoja; predviđanje konceptualne agende za sve regulacijske planove; osmišljavanje mehanizama potrebnih za ponovno uvođenje integralnih planerskih rješenja u aktualne planske dokumente; daljnja elaboracija instrumentalne svrhe urbane komasacije u odnosu na imovinsko pravo; daljnji razvoj mehanizama urbane obnove; preispitivanje definicije javnog interesa kako bi se raščistile njene egalitarne vrijednosti; približavanje procedura planiranja dijalektici borbe između izvršavanja vlasti i civilne participacije; postroženje transparentnih procedura i kontrole planiranja glede angažmana privatnog sektora; uvođenje više linija specijalizacije u akademske programe iz urbanizma, u rasponu od urbanog dizajna do urbanog upravljanja ili od urbane sociologije do urbano-pravnih studija, itd; te širu diseminaciju urbanizma u školama, vjerojatno uvođenjem urbane pedagogije.

Druga skupina razmišljanja odnosi se na velike prostorne kapacitete koji su još uvijek u rukama mnogih hrvatskih gradova – posebice u polukonsolidiranim gradskim područjima. Ovaj resurs nije samo vrijedna imovina, već kroz urbanu regeneraciju vjerojatno može postati i početni izvor brzog urbanog napretka i prosperiteta. Međutim, prije takvog opredjeljenja, potrebno je postići sljedeće uvjete: uspostaviti odgovarajuće društveno-urbanističke planove koji će odgovarati izvedivim razvojnim programima koji uključuju kreativne industrije i kvalitetni javni prostor; uspostaviti javni konsenzus temeljen na dijagnostici javnih resursa za revitalizaciju; te provesti daljnju raspravu o politikama prostora, i to ne isključivo putem urbanističkih natječaja, već i kroz njihove raspise ili projektne zadatake.

Posljednja skupina preporuka, jednako važna, obuhvaća povećanje i poboljšanje kontrolorskih dužnosti naših stručnih institucija glede cjelokupnog profesionalnog i etičkog djelovanja poput: poticanja interdisciplinarnog rada; revizije važećih i novih planskih dokumenata i statuta; poticanja javne participacije; te širenja svijesti o prostoru i kritičkog promišljanja.

Kvalitetan urbani život kao kvalitetno urbano upravljanje

Urbana revitalizacija aspekt je koji medijima često promiče kad je usmjeren na izvršavanje vlasti, urbano upravljanje, prostornu pravdu, promociju kvalitetnog prostora i građansku participaciju. U posljednjem dijelu Sezone urbanizma raspravljalo se upravo o politikama urbane revitalizacije. Tom su prigodom različiti institucionalni subjekti bili pozvani predstaviti svoj knowhow na ovu temu. Kako smjer razvoja planerskih metoda, društvenih i gospodarskih programa koji se odnose na urbanu revitalizaciju nije unaprijed određen i jasan, teorijski diskurs razvijao se usporedo s odvijanjem postindustrijskih procesa. Stoga većina referentnih modela dolazi iz profesionalnih praksi, uz (nedostatno) gradsko vodstvo. Slučajevi Barcelone, ​​Lilla i Nantesa posebno su relevantni u tom pogledu.

U svom osvrtu u nedavno ugašenom tjedniku Forum, predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata Hrvoje Hrabak sumira ova iskustva: "Pouka [...] jest svakako da se tranzicija sličnog intenziteta u istom periodu dogodila i tim sredinama, baš kao što se i nastavlja kroz razna i trajna previranja. Sredine sa stoljetnim urbanističkim tradicijama i razvijenim zakonodavstvima morale su, tijekom proteklih dvadeset godina, pronaći sasvim nove modele upravljanja prostorom kako bi uspješno odgovorile na dotad neviđene prostorne, ekonomske i demografske izazove. Prezentirani modeli, na svoj su nas način, zapravo iznenadili, a, nadam se, i nadahnuli. [...] Naš najbliži kapitalistički uzor, Beč, je posljednjih godina svojom ekspanzijom postao fenomen na europskom polju urbanog razvoja. Integralnom gospodarskom i prostornom politikom, populacija Beča raste usmjerenom imigracijom ciljane visokostručne radne snage s istočne strane, koja sudjeluje u ekonomskom prosperitetu pametnih biznisa i industrija. Prostorni zahvati u iznimnoj su mjeri kontrolirani i financirani od gradske vlasti, s posebno brižljivom regulacijom lako dohvatljivog stambenog fonda, i nadalje dobrim dijelom u javnom vlasništvu. Nažalost, u uvjetima u koje smo se doveli, grad u širenju i visokouspješno plansko gospodarstvo teško nam mogu biti uzor. [...] Model razvoja gradskih projekata kroz urbanističke agencije, neovisne asocijacije čiji rad nije suviše reguliran i čije djelovanje je krajnje fleksibilno, za Francusku, zemlju čvrste hijerarhije, je svakako ponešto neočekivan. No, kako je slijedilo iz izlaganja, model sasvim primjeren uvjetima u kojima ove agencije postaju medijatori između niza javnih i privatnih dionika. Dugoročnost kojom je Lille iskoristio prednosti svoje pozicije u novoj europskoj geografiji te dosljednost kojom Nancy rješava pitanja praktički identična zagrebačkim – naplavne rijeke od koje se grad odmiče, željezničke barijere, kamenoloma... – svakako su značajni pokazatelji i za naše urbane razvoje."

Barcelonske lekcije

Barcelonski slučaj možda je najzanimljiviji primjer kompromisa između održivog inkluzivnog modela gradskog upravljanja i činjeničnih tržišnih silnica. O revitalizaciji Barcelone raspravljalo se na osnovu dva urbana programa, koja vode i promoviraju dvije agencije pod okriljem Grada. Ove agencije dijelom su druge generacije urbanih reformi Barcelone. Grad ih stvara kako bi posredovale pri administrativnim, financijskim i zakonodavnim opterećenjima i zahtjevima – strateški reformulirajući planersko zakonodavstvo prema potrebi.

Prva agencija, ProEixample2, vezana je uz sustavnu revitalizaciju pasivnih unutrašnjosti blokova konsolidirane urbane mreže gradske četvrti Eixample i njihove pretvorbe u male parkove s javnim sadržajima, što pak predstavlja intervenciju metropolitanskog mjerila – poboljšanje javnog prostora i podizanje vrijednosti zemljišta. Agencija ima nekoliko dioničara: 62,1% pripada Gradskom vijeću Barcelone, 23,8% financijskim tijelima, 7,9% developerima i promotorima, 6,0% gradskim uslužnim poduzećima, 0,2% udrugama trgovaca i hotelijera. Grad zadržava pravo igranja vodeće uloge, pažljivo održavajući većinu udjela u agenciji. Plan je bio napraviti male parkove s javnim sadržajima na ekonomski održiv način – osigurati svakom stanovniku Eixample-a zeleno mjesto najdalje 200m od vlastitog doma. Dosad je to značilo ne samo održanje postojeće gustoće izgradnje blokova, već u mnogim slučajevima čak i snižavanje gustoće, kako bi se bolje iskoristilo dvorište kao zeleno srce bloka. Uz lokaciju unutar cjeline blokovske strukture, uspostavljeno je još šest glavnih kriterija odabira blokova za revitalizaciju: veličina površine za obnovu, broj vlasnika po dvorištu, mogućnost ujedinjenja vlasništva, količina izgrađenog prostora u dvorištu i/ili njegovom podzemlju te vrsta i broj postojećih aktivnosti u bloku. Osim odabira blokova i uspostave tijela koje regulira program, bile su potrebne male izmjene postojećeg urbanog pravila za odabrane blokove. Pravilo razlikuje dva koncentrična građevna prstena i 35m x 35m neizgradive dvorišne površine – podzemlje je moguće izgraditi sa svim mogućim programima koji su u skladu s njegovim specifičnim uvjetima, uglavnom umjetnom rasvjetom i klimatizacijom (parking, maloprodaja, skladištenje, rekreacija i sl.). Vanjski prsten od 26m dubine, koji je uglavnom konsolidiran, može se izgraditi do šest etaža na sva četiri ulična pročelja, poput bilo kojeg drugog bloka u Eixample-u, dok se unutarnji prsten od 13m dubine može izgraditi samo do visine jedne etaže.

  • dummy
  • untitled
  • untitled

Temeljni kapital ProEixample-a osiguravaju njegovi privatni dionici: banke, privatizirana gradska uslužna poduzeća, developeri i promotori. Kapital se ulaže u otkup unutrašnjosti bloka, uključujući i djelove unutarnjeg prstena, te u njihovu adaptaciju za javno i/ili zajedničko korištenje. Vrijednost zemljišta obnovljenog dvorišta raste, a dio unutarnjeg prstena i podzemlje postaju iskoristivi, dakle isplativi i pogodni za buduću ponovnu prodaju. Na ovaj način ProEixample okreće kapital i s vremenom ga povećava. Važno je naglasiti da je ProEixample dugoročni program, uz umjerenu razinu ulaganja koja oscilira oko 65 milijuna eura svake četiri godine. Ukupno 45 dvorišta oživljena su od 1996. godine do danas – zelena površina od 93 970m2, veličine dvanaest nogometnih igrališta. Logika ovakvog pothvata je da poboljšanje životnih uvjeta u određenom susjedstvu ili njegovom segmentu znači podizanje vrijednosti njegovih nekretnina na duge staze. Stoga, pothvat predstavlja zanimljivu i prilično unosnu poslovnu priliku za sve uključene strane. Ekonomska održivost programa nije vođena visokim profitima, već bazirana na modelu koji je provodiv kroz dva glavna simbiotička kriterija: kao prvo, troškovi kapitalnih poboljšanja u gradu plaćaju se s velikom marginom prihoda od oporezivanja svih usluga koje traže smještaj u ovakvim uvjetima. Kao drugo, da bi se izbjeglo ili umanjilo ekonomsko opterećenje općeg gradskog proračuna, a istovremeno izbjeglo negativnu gentrifikaciju, troškovi za takva manja poboljšanja trebaju se samo (tj. minimalno, pošteno i precizno) isplatiti kroz srednjoročne financijske planove s blagom densifikacijom i/ili ekstrapolacijama nekretnina.

Drugi barcelonski slučaj je agencija 22@Barcelona3, ​​koja s jedne strane ima ambiciju sanirati veliko industrijsko područje Poblenou – smješteno u vrijednom iako propalom urbanom prostoru protkanom jakim identitetom – i pretvoriti ga u gustu, produktivnu i aktivnu urbanu četvrt, ili 'kreativni grad' u gradu, a s druge strane pokrenuti inovativnu ekonomiju globalnog opsega i ambiciozne procese društvenog preobražaja. Uz potrebu Barcelone da maksimizira vlastite uspavane i latentne prostorne resurse, prepoznavanje proizvodne tradicije i industrijskog identiteta Poblenou-a uzeto je kao polazište za njegov oporavak.

  • dummy
  • untitled

U kulturnim i prostornim okvirima, strateški su prepoznate teritorijalne karakteristike različitih mikro lokacija kako bi se djelovalo u skladu s onim što se treba sačuvati, obnoviti i transformirati. U kulturnim i gospodarskim okvirima, politiku pretvaranja zastarjele industrije u novi proizvodni distrikt, esencijalnu za očuvanje značenja takvog urbaniteta, trebalo je ažurirati. Stoga je ovdje smještena ekonomija temeljena na znanju čiji su pak temelj ljudski resursi, koja odgovara načelima 'kompaktnog grada' s manje potrebnog prostora za najviše produkcijskih rezultata (poput IT sektora i sl.), uvijek u kombinaciji s kvalitetom urbanog života. Gradska agenda koncipirana je na temelju nekoliko urbanističkih planova čiji su početni zoning i razine gustoće bili predmetom malih redefinicija kad god je to bilo neizbježno tijekom procesa. Započelo se s upornom akvizicijom parcela u Pobleneu, pri čemu se izvornim vlasnicima nudila prilika za prodaju i/ili sudjelovanje u pothvatu, što je značilo ulazak u duge pregovore o razlozima zbog kojih bi vlasnici trebali sudjelovati u reformi, kako će ona biti provedena i što će biti učinjeno – jer mnogi su od izvornih vlasnika jednostavno bili odlučili čekati pravu priliku za izravnu prodaju jednom kupcu – nakon čega su se neki odlučili na prodaju, a neki ipak postati dionici u ovom pothvatu. U tom smislu je i proces dodjele ugovornih obveza i financijskih odgovornosti između institucija, privatnih stranaka (i novih developera i prijašnjih vlasnika) te Grada (kao glavnog promotora-developera) bio dug i težak. Pogotovo jer se dio agende koji se odnosio na polusubvencionirano stanovanje, prostore za kulturne aktivnosti i ugostiteljstvo, javni prostor i infrastrukturu, morao financijski dijeliti. Naravno, ova reforma učinjena je u etapama i zonama. Što se tiče obnove industrijske baštine, najteže su pregovore zahtijevali prostori koje je trebalo sačuvati, a koji s druge strane zapravo predstavljaju kulturnu vrijednost. Pitanje zaštite bilo je posebno problematično, jer takva stvar ovisi o specijaliziranim ustanovama koje su, uostalom, predmet gradskog vijeća ili političke arene kojima dominiraju suprostavljene stranke i opće stanje javnog mnijenja. Na kraju je vrlo malo onog što se smatralo kulturno relevantnim zamijenjeno. Najosjetljivije građevine su, naravno, adaptirane za smještaj kulturnih i društvenih djelatnosti – u pojedinim slučajevima, kad je novi program premašivao postojeće kapacitete, nove su ekstenzije koncipirane i realizirane kao vrhunski i primjereni arhitektonski projekti (kao na primjer Vila Casas Foundation – Can Framis). Sve ovo zahtijevalo je fleksibilan pristup kako bi se uvažili različiti urbanistički planovi, upravljanje fleksibilnim rokovima i promjenjivim zahtjevima korištenja koje predlažu trenutni i budući partneri u razvoju. I premda je ova reforma još uvijek u procesu nastanka, teško je 22@Barcelona uspoređivati s drugim slučajevima, jer ne radi se ni o tipičnom 'tehnološkom parku' na periferiji niti o sanaciji industrijskog područja putem kulturnih programa i atraktivnog stanovanja. Radi se o jednom mješovitom sustavu, u kojemu se korporativni koncept 'tehnoloških parkova' nalazi u gradu, dijeleći gradske resurse sa sveučilištima. Stambene zone uključuju zajednički postotak subvencioniranog stanovanja, kulturnih prostora i ugostiteljstva, većina čega je u korist pokretanja kreativnog gospodarstva, s naglaskom na informacijske tehnologije i visoko obrazovanje.

Vezano za naše prilike, iz ova dva primjera vidljivo je da barcelonske vlasti jasno razumiju da su gradovi odgovorni za osiguranje kvalitetnih urbanih prostora, uz istovremeno stvaranje potrebnih ekonomija koje mogu financirati takve standarde, jer takve kvalitete ne smiju dvostruko ili trostruko opteretiti porezne mehanizme. Drugim riječima, urbani resursi moraju se procjenjivati ​​kroz održiv društveno-ekonomski objektiv i tretirati kao nosioci identiteta, urbanih ekonomija i raznolikog korištenja – uz promišljanje pravedne razine društvene heterogenosti i participacije u vidu uključivanja svih sudionika u proces od samog njegovog početka.

Znanstveno istraživanje naspram znanstvenih radova

Da se vratimo temi, inicijativa Sezone urbanizma za otvaranje dikusije o znanstvenom istraživanju koje se najčešće odvija u izolaciji, unutar akademske zajednice, važan je korak u procesu komparativnog priznanja naše akademske istraživačke razine. Iako je popis sudionika znanstvene konferencije "Promišljanje urbanizma" bio dugačak, a raspon tema širok, sudionici su bili pozvani predlagati "unapređenja metoda planiranja, modele upravljanja i učinkovita određenja odabira optimalnih uvjeta korištenja i zaštite urbanog prostora". Iako je za područje znanstvenih promišljanja budućnosti planiranja specificirano "antropogeno i prirodno, javno i privatno, globalno i tranzicijsko, staro i novo, kreativno i normativno i dr."4 te je većina radova i prezentacija na konferenciji bila zapravo vrlo zanimljiva i izazovna, primjetna je tiha kriza u nekima od naših akademskih institucija. Naime, pogledamo li pozive za prijavu znanstvenih radova na razne vrste konferencija koje slične inozemne institucije organiziraju, vidjet ćemo da se kriteriji za odabir ne temelje samo na formatu, relevantnosti proučavanog predmeta i znanstvene rigoroznosti u metodološkom prikupljanju činjenica. Ti raspisi imaju za cilj i konceptualni skok nužan za tumačenje činjenica i/ili povijesnih narativa, čime se pruža instrumentalni okvir za dekonstrukciju, razumijevanje i interpretaciju suvremenih problema i procesa. U tom smislu, većina ovdje predstavljenih znanstvenih istraživanja stavila je naglasak na činjeničnu rekolekciju, a ponekad čak i na njihovu izravnu afirmaciju. Samo po sebi to nije pogrešno, jer doprinosi proširenju baze podataka u svijetu znanja. Uostalom, glavna briga teorije nije nužno kritika. Nadalje, specifična uloga kritike prije pripada području povijesti, pošto se bavi dekonstrukcijom prošlih prilika dok su procjene o tome kako se stvari mijenjaju i kakva je njihova sadašnjost stalno pod utjecajem povijesnog razvoja. "Normalno stanje bilo bi za teoriju da bude akritična a za povijest da bude kritična"5 te da se momenti kritike pojavljuju kroz njihov međuodnos. U tom smislu, mogli bismo se nadati da se takvim međuodnosom društvenog, gospodarskog, političkog i kulturnog djelovanja bavi svaki relevantan znanstveni skup. Naravno, bilo je radova/prezentacija s visokom razinom i informacijske obrade i interpretacije, ali su bili prilično rijetki i dolazili od strane istraživača mlađih generacija izvan Hrvatske. Ova stvarnost zapravo je simptom našeg vremena, koji ističe činjenicu da istraživačko područje i kapacitet generiranja lucidnih teoretskih i faktičkih analiza više nije monopol akademske zajednice, već predmet interesa široke scene koju čine najrazličitiji pojedinci, privatne prakse te institucionalne i civilne organizacije.

Izgradnja navike sustavne diskusije

Često je teško naći širu kritičku platformu koja može okupiti velik broj zainteresiranih s područja urbanizma i arhitekture. Unatoč naporima da se takva platforma stvori, doprinosi ovim temama su rijetki, i uglavnom se objavljuju u specijaliziranom tisku. Drugim riječima, uzajamnost utjecaja između ovih aktualnih urbanih procesa i područja arhitekture i planiranja revidira se i proučava samo s vremena na vrijeme – u parcijalnom smislu, raspršeno u člancima, radovima, prezentacijama, izložbama, itd. – obraćajući se različitim grupama iz različitih krugova, gotovo nikad ne skupljajući ih na jednom mjestu. U tom smislu, Sezona urbanizma dala je svoj doprinos, organizirajući inkluzivan i opsežan program s aktualnim diskusijama, želeći prekinuti ovu tendenciju fragmentiranosti, kontinuirano njegujući format debata i prezentacija od studenog 2011. do lipnja 2012. godine. Sezona urbanizma se dakle može prepoznati kao vrijedan poticaj uspostavi jedne tradicije sustavne rasprave, rasprave u kojoj javnost može prepoznati svoje mjesto i vrijeme za participaciju, bez obzira na oscilirajuću posjećenost događaja ili njihov tematsko-diskurzivni fokus.

(s engleskog prevela: Dafne Berc)

 

  1. http://www.uha.hr/sadrzaj.php?vid=7&kategorija_id=322&parent_id1=324&kategorija_id_tekst=324&bl1=2&sel3=0&sel2=324&v2=0
  2. http://www.proeixample.cat/
  3. http://www.22barcelona.com/
  4. Iz poziva za prijavu znanstvenih radova konferencije "Promišljanje urbanizma"
  5. Picon, Antoine (2009) in Scott Lash and Antoine Picon, in conversation with Kenny Cupers and Isabelle Doucet, comments by Margaret Crawford "Agency and Architecture: How to Be Critical?" Footprint 4 (6): str. 7 (http://www.footprintjournal.org/issues/show/agency-in-architecture-reframing-criticality-in-theory-and-practice)

 

vezani sadržaj

SPONZOR