ČIP | 01 - 04 | 2012 | Aktualnosti  

Tri meridijana Akupunkture grada

Akupunktura grada propituje korisničku participativnost, projektnu interdisciplinarnost i arhitektonski generirane društvene promjene

Dafne BercBojan Mucko

Od osnutka sekcije mladih Društva arhitekata Zagreb, 2010. godine, njene aktivnosti obilježene su projektom "Akupunktura grada" čiji koncept potpisuju Kristina Careva i Rene Lisac, a koji je usmjeren organizaciji interdisciplinarnih, volonterskih radionica za studente i mlade stručnjake "na temu interveniranja u javni gradski prostor sa svrhom poboljšanja kvalitete urbanog života". Pritom se misli na "male ali precizno odabrane i lako provedive intervencije nastale u okviru radionica, osmišljene uz metode participacije lokalnih udruga, uprave i stanovništva" koje "mogu značajno utjecati na socijalna kretanja gradskih kvartova".1 Dosad su u projektnom okviru ostvarene četiri radionice – "Akcija kvart – Trešnjevka"2, "Lijepa bolnica Goljak"3 u suradnji s udrugom "Lijepa bolnica", "Marjan 2011" u sklopu šire radionice Društva arhitekata Split te "Akupunktura grada – SC" u suradnji s Udruženjem hrvatskih arhitekata. Projekt je ove godine dobio financijsku produkcijsku potporu EU fonda, a za sljedeće dvije godine, u suradnji s regionalnim partnerima – "Public Room-om" iz Sarajeva i Skopja, "Kulturnim frontom" iz Beograda i "Mladima Društva arhitekata Splita" – sprema se još pet radionica. Njihova organizacija u pojedinim gradovima "počinje mapiranjem konkretnih problema na odabranim lokacijama, zatim se održava radionica u trajanju 5 dana te se kroz period od 3 mjeseca nakon radionice radi na implementaciji rješenja u prostor, nakon čega je planirano predstavljanje rezultata javnosti. Predviđena je participacija lokalnih udruga i stanovnika u sam proces radionice"4.

Ovim eksperimentalno zamišljenim projektom istovremeno se aktualiziraju i povezuju bitna pitanja o modelima korisničke participativnosti u arhitektonskim intervencijama, o edukacijskim i instrumentalnim potencijalima projektne interdisciplinarnosti, kao i o mogućnostima arhitektonski generiranih društvenih promjena u kvartovskom mikro kontekstu. Te tri projektne smjernice – interdisciplinarnost, participativnost i društvena promjena tri su razine s kojih u ovom tekstu pristupamo analizi dosadašnjih faza "Akupunkture grada" ukazujući na potencijale, jednako kao i na neuralgične točke njenih projektnih postavki. Budući da su i autorica i autor ovog članka u nekom obliku bili u doticaju s dosadašnjim radionicama – sudionički iznutra, ili u ulozi radioničke kritičarke izvana – analiza koja proizlazi iz želje za konstruktivnom projekcijom budućih faza, djelomično je i autorefleksivna.

Prostor između multi i inter

Na prvoj radionici, održanoj 2010. godine u prostorima Centra za kulturu Trešnjevka, akupunkturni koncept isproban je na terenu Sjeverne Trešnjevke. Trodnevna radionica usmjerena općenito na analizu sjeverno-trešnjevačke prostorne problematike okupila je sedamnaest studenata i studentica arhitekture (AF) i krajobrazne arhitekture (Agronomski fakultet) u većem broju te kulturne antropologije (FFZG) i novih medija (ALU) u manjem. Nekoliko ključnih momenta trešnjevačke radionice odredilo je i smjer ostalih. Kao prvo, to je želja za interdisciplinarnim principom prisutna i u logici odabira predavača u teorijskom dijelu i disciplinarnih profila sudionika. Kao drugo – to je odabir mjesta za odvijanje radionice unutar fizičkog okvira istraživanog prostora. Tim odabirom aktualiziraju se prednosti "terenskog rada" na metodološko-edukacijskoj razini u istraživačkim fazama zasebnih radova, ali i na višoj, organizacijskoj razini, jer taktički odabir mjesta, odnosno partnera, također je dio terenskog angažmana. Suradnjom s lokalnim kulturnim centrom omogućena je i naknadna izvedba jednog od radioničkih rješenja – prijedlog Dorijana Mandžukića i Aleksandre Poljanec (redizajn vizualnog identiteta postojećih klupa na Trešnjevačkom trgu minimalnom intervencijom – bojanjem) izveden je na inicijativu CeKaTe-a u suradnji s Vijećem gradske četvrti Trešnjevka sjever i Mjesnim odborom Stara Trešnjevka. Samu prostornu intervenciju izveli su autori, a otvorenje je u kvartu najavljeno kao poticaj za okupljanje i "oplemenjivanje grada" stopljeno s koncertnim aktivnostima centra u javnom prostoru.5 Tom suradnjom "otkriven" je i određeni participativni model – od kulturnog centra, preko lokalnih jedinica mjesne samouprave – do izvedbe. Ostali projekti nastali u okviru radionice također su predstavljeni široj javnosti javnom prezentacijom i publikacijom.

Međutim, unutar radioničkog procesa, unatoč želji za interdisciplinarnošću, postignuta je eventualno multidisciplinarnost – tim studenata i studentica krajobrazne arhitekture radio je na zasebnoj analizi, studentice i studenti arhitekture podijelili su se u više manjih grupa, jedna novomedijska umjetnica djelovala je sama, a drugi umjetnik bio je u timu s kulturnom antropologinjom i antropologom. Usprkos tome što su neki od radova zamišljeni, primjerice u dizajnerskom ili performativnom mediju, to i dalje nije interdisciplinarnost u užem smislu riječi, jer ona bi, prema našem viđenju, uz teorijsku heterogenost predavača i moderiranu raspravu između struka u kreativnom procesu, podrazumijevala i metodološki osmišljen mentorski rad s manjim interdisciplinarnim timovima u kojima su – na primjer – podjednako zastupljeni i arhitekti i krajobrazni arhitekti i studenti umjetničkih, odnosno humanističkih provenijencija. Željeni atribut prefiksa "inter" može se dostići jedino eksperimentalnim ulaskom u područje koje podrazumijeva gubljenje disciplinarne kontrole svih uključenih i hibridizaciju kreativnog procesa s nepoznatim ishodom. Pritom je za pretpostaviti da suradnja između arhitekturi srodnih disciplina i onih humanističkih, odnosno novomedijskih, zahtjeva posebnu razinu obostranog promišljanja jer u potpunosti izostaje iz svakodnevne prakse. Teorijska pozadina i metodologija humanističkog s jedne, i arhitektonskog pristupa određenoj prostornoj problematici s druge strane, razlikuju se do te mjere da je prvo potrebno progovoriti zajedničkim jezikom – pokrenuti proces disciplinarnog prevođenja i redefinicije zajedničkog predmeta, a tek onda potražiti modus kooperacije.

Puni akupunkturni krug

Ono što je na prvoj radionici ostao tek željeni prefiks, na radionici "Lijepa bolnica Goljak" održanoj 2011. godine, uzeto je kao osnovno polazište. Specifičnost radioničkog zadatka – intervencija u prostore Specijalne bolnice za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama na Goljaku, determinirala je interdisciplinarnost kao jedini mogući modus operandi. Odvijanjem radionice unutar bolničkog kompleksa, sudionici su stavljeni u neposredan kontakt s krajnjim korisnicima, osobljem bolnice i djecom sa stalnim ili privremenim boravkom u bolnici, pa se (iako nužan) sljedeći korak nametnuo kao spontan – osmišljavanje modela uključivanja djece u projektantski zadatak.

"Akupunktura grada" je u prostore bolnice Goljak dovedena na inicijativu udruge "Lijepa bolnica", specijalizirane za unaprijeđenje "radne okoline medicinskog i drugog osoblja te ostalih korisnika" prostora bolnica, a pred kojom stoji liječnica Hana Fazilić.6 Posredstvom DAZ-ove sekcije mladih i nevladine udruge "Lijepa bolnica", uprava bolnice od početka je bila uključena u organizaciju u vidu osiguranja prostornih kapaciteta za održavanje radionice, posredništva prema krajnjim korisnicima bolnice i, naposlijetku, kao klijent.


Tijek interdisciplinarnog procesa radionice u trajanju od dva vikenda, u naknadnoj refleksiji, Kristina Careva i Rene Lisac predočili su kroz dvije faze – divergencijsku i konvergencijsku.7 Prvom su obuhvaćena predavanja iz arhitektonske, medicinske i dizajnerske perspektive, diskusije između sudionika radionice u čijem sastavu su bili studentice i studenti arhitekture i dizajna, liječnice, krajobrazna arhitektica i student kulturne antropologije, zatim obilazak terena i moderirane diskusije. Tokom ove faze održana je i prva radionica s djecom "osmišljena kao moment posredovanja između interdisciplinarnog tima okupljenog radionicom i djece" u potrazi za "adekvatnim modelom uključenja krajnjih korisnika prostora u projektni proces njegove transformacije"8. Cilj interakcije s djecom u prvoj fazi bio je usmjeriti ih prema promišljanju prostora općenito kroz jednostavne opreke, na primjer, unutarnje/vanjsko, trg/ulica, privatno/javno, meko/oštro, da bi ih se pripremilo za osvještavanje vlastitog prostora boravka i drugu radioničku fazu tokom sljedećeg vikenda u kojoj su im predstavljeni prijedlozi konkretnih intervencija u prostor njihove svakodnevnice. Individualni prijedlozi nastali u međuvremenu, tokom tjedna, sljedećeg su vikenda razrađivani u konvergencijskoj fazi radionice, a djeca su tada stavljena u poziciju žiratora – sami su izabrali motive likovnih i skulpturalnih intervencija u prostor, "boje, figurativna nad apstraktnim rješenjima, likove s naglašenim konturnim rubom, predložili i neke od lokacija za intervenciju".9 Daljnji rad na rješenjima, bio je dakle vođen dobivenim korisničkim sugestijama uz doprinos i ispreplitanje svih prisutnih struka. Dio holistički osmišljenog rješenja, naknadno je, iste godine i implementiran u prostor bolnice volonterskom akcijom. Na primjeru ove radionice, akupunkturna metodologija zaživjela je na sve tri programske razine – kroz interdisciplinaran eksperiment, participaciju krajnjih korisnika u kreativnoj razradi rješenja i participaciju institucije u konačnoj izvedbi koja je dovela do konkretnih ambijentalnih, signalnih i identitarnih promjena bolničkog kompleksa.

Preko Marjana do šireg konteksta

Kontekst desetodnevne radionice "Marjan 2011." održane iste godine u Splitu, u organizaciji Društva arhitekata Split doveo je tim okupljen projektom "Akupunktura grada" u nove uvjete djelovanja, unutar šire radionice s unaprijed predodređenim tematskim cjelinama vezanim uz park-šumu Marjan: "Organizator je podijelio grupe u 6 zasebnih tema kojima su se inicijalno bavile: kretanjem, obalnim pojasom, zološkim vrtom, kontaktnim zonama, šumom, prenamjenama postojećih objekata. Već u radnoj fazi prezentiranja koncepata pokazalo se nužno da svaka od grupa barem malo izađe iz zadanih uskih tematskih okvira kako bi adekvatno pristupila detektiranoj problematici. Zagrebačka grupa je, u skladu s metodologijom akupunkture grada, unaprijed krenula s principom holističkog sagledavanja prostora i predložila stavove i naznake rješenja za sve aspekte prostora".10 U akupunkturnom studentskom timu kojeg su mentorirali arhitekt i arhitektica, bili su student i studentica krajobrazne arhitekture, četiri studentice arhitekture, student kulturne antropologije i student novih medija. Zbog nemogućnosti posljednje dvojice da sudjeluju u radionici svih dana, tim se spontano podijelio u dvije grupe, od kojih je prva, sastavljena od arhitektica/arhitekata i krajobraznih arhitektica/arhitekata nastavila s holističkim pristupom započetim na Goljaku i koncipirala zajedničko interdisciplinarno rješenje, odnosno prostorne intervencije za svaku od četiri evidentirane tematsko ambijentalne cjeline: "Osnovna karakteristika svih intervencija je da ciljanjem u ključne točke nastoje potaknuti podizanje i artikuliranje postojećih vrijednosti prostora na način da se za taj proces angažiraju socijalni kapaciteti grada: volonterske, edukacijske i ostale akcije zainteresiranih udruga, organizacije i stanovnika."11 Tokom radionice, drugi dio tima proveo je i "kvalitativno istraživanje metodom otvorenog intervjua s korisnicima Marjana na nasumičnom uzorku ispitanika. Razgovor započet slobodnim asocijacijama na „Marjan“, usmjeravan je pitanjima osmišljenim s ciljem ocrtavanja mentalnih mapa korisnika, iz kojih se naknadno iščitavaju emocionalne (psiho-geografske) prostorne cjeline. Komparacijom s rasporedom arhitektonskih ambijentalnih cjelina otkriva se suvišak značenja proizveden svakodnevnim korištenjem javnog prostora i preispituju modeli participativnosti krajnjih korisnika tokom projektnog procesa."12 Iako se raščlamba prostorne cjeline Marjana arhitektonsko-krajobrazne grupe na funkcionalnoj razini podudara s rezultatima mentalnog mapiranja druge grupe (to jest, ispostavilo se da se projektno zoniranje preklapa sa življenim prostorom korisnika Marjana), interdisciplinarnost između dvije grupe tima nije bila ostvariva zbog navedene tehničke poteškoće – kvalitativno istraživanje trebalo bi prethoditi projektiranju, jer paralelnim provođenjem, kvalitativno se istraživanje svodi na evaluacijsku funkciju, umjesto da se njegovi rezultati isprepliću s kreativnim procesom, ali ovim tipom suradnje svakako su zadane metodološke smjernice budućih interdisciplinarnih eksperimenata. Najvažnija stavka splitske radionice je njen kontekst – javni (iako pomalo zakašnjen) odgovor struke na devastaciju Marjana neplanskom i ilegalnom izgradnjom u koju je direktno ili indirektno umješan splitski politički vrh. Organizaciji radionice u Splitu su prethodile brojne civilne protestne inicijative koje su na kraju aktivirale i arhitektonsku struku – rezultati radionice javnom su tribinom predstavljeni i dani na evaluaciju predstavnicima društva Marjan, građanske inicijative Za Marjan, udrugama 4 grada Dragodid i Eko Kvarner, Javnoj ustanovi za upravljanje park-šumom Marjan i zainteresiranim građanima. S obzirom na to da je radionica počivala na zahtjevima, istraživanjima i postavkama istih tih aktera, ova završna evaluacija, također je i modus građanske participacije u projektnom zadatku.

Širenje perspektive

Četvrta radionica održana je sredinom svibnja 2012. u prostoru kultnog kompleksa zagrebačkog Studentskog centra (SC) u sklopu manifestacije „Sezona urbanizma“, u spomenutoj suradnji s Udruženjem hrvatskih arhitekata. U vlasništvu grada i blizu strogog centra, ovaj prostorno i identitetski jasno definiran urbani teritorij jedan je od temeljnih resursa za sljedeći gradski razvojni ciklus koji bi vrijedilo koncipirati kroz urbanu reciklažu. Iako do određene mjere zapušteno, ovo trokutasto područje između dvije željezničke pruge i Savske ceste, koje je prije 75 godina prvobitno osmišljeno za potrebe velesajma odnosno tadašnjeg Zagrebačkog Zbora, i dan danas odlikuju brojne kvalitete – od kulturno-povijesne vrijednosti građevina do fleksibilnosti unutarnjih i vanjskih prostora koji udomljuju čitav niz sadržaja poput studentske administracije, prehrane i rekreacije, kulturno-umjetničke produkcije i njenog displeja, ugostiteljstva i zabave. Stoga je ovaj prostor ucrtan ne samo u mentalnu mapu njegovih direktnih korisnika, studenata i umjetnika te djelatnika njegove uprave, već i znatno šireg mnoštva Zagrepčana. Prisutne su produktivne aktivnosti, koje bi se mogle i unaprijediti i proširiti na čitav spektar kreativnih djelatnosti, očitane upravo kao distinktivni potencijal za razvoj SC-a kao budućeg studentsko-kulturnog žarišta u srcu grada.

Ovaj put četverodnevna radionica je, uz aktivno učešće djelatnika SC-a i ostalih korisnika prostora, okupila studente i mlade stručnjake iz područja arhitekture, građevine, likovnih umjetnosti i dizajna. Kao uvod u radionicu održano je nekoliko predavanja i organiziran obilazak kompleksa da bi sudionici mogli saznati kako je SC funkcionirao nekad i danas, iz perspektive njegovih djelatnika i stručnjaka dosad uključenih u njegov rad i anamnezu, osmotriti gotovo sve njegove prostore – one dostupne i one 'skrivene', te na licu mjesta porazgovarati s njegovim korisnicima. Tijekom svog prvog teoretsko-analitičko-dijagnostičkog dijela radionica je za cilj postavila osmišljavanje niza malih preciznih intervencija – provedivih u odnosu na problematiku detektiranu na lokaciji samoj – na što su tijekom drugog dijela prijedlozi odreagirali individualno, obuhvativši interveniranje signalizacijom i novom urbanom opremom, recikliranje starih i kreiranje novih prostora, nove načine korištenja prostora, kao i suptilne intervencije u oblikovanje procesa koji se u prostoru odvijaju. Dok su neki dizajnerski elementi izvedeni tijekom radionice ostavljeni SC-u na korištenje, diskusija na završnoj javnoj prezentaciji otvorila je i znatno širu perspektivu, potaknutu kompleksnijim prijedlozima koji su zbog svoje ambicije ostali u domeni tzv. 'papirnate arhitekture'. Ti prijedlozi otišli su i korak dalje u promišljanju budućeg razvoja ovog vrijednog gradskog područja, pozabavivši se ispitivanjem potencijala za podizanje razine njegove ekonomske održivosti – povećanjem količine i raznolikosti produktivnih aktivnosti te dovođenjem novih korisnika efikasnom reorganizacijom korištenja prostornih resursa, pa čak i mogućnošću progušćenja izgrađene strukture kompleksa uz njegovu sjevernu granicu. Radi se zapravo o začecima formulacije buduće strateške prostorne agende s kojom bi uprava SC-a mogla znatno osvještenije, stoga povoljnije, ispregovarati svoje potrebe i želje s gradskom upravom, te s njom u suradnji promišljenije uključiti i buduće privatne investicije.

Od apstrakne želje za promjenom prema konkretnosti ideje prostornog zastupanja

Radionice održane na Marjanu i u SC-u su, zbog samog karaktera svojih lokacija i pripadajuće im problematike, nadišle inicijalno zamišljeno djelovanje "Akupunkture grada" u vidu arhitektonski generiranih društvenih promjena u kvartovskom mikro kontekstu. S druge strane, EU fond "Culture 2007-2013"13 koji daje potporu nastavku projekta prvenstveno je usmjeren na društveno-kulturnu domenu i kao takav mogao bi se iskoristiti ne samo za osiguranje prostora i vremena, već i kao alibi za promišljanje i formulaciju prostorno-organizacijskih prijedloga na premisama koje u uvjetima recentnog institucionalnog planiranja nije moguće obraditi neovisno o tržišnim silnicama. Međutim, u svrhu iščitavanja latentnih potencijala projekta, potrebno je vratiti se na trenutak njegovim osnovnim premisama, od kojih prva glasi: "Svaki grad se sastoji od dvije temeljne strukture koje ga definiraju. Fizička struktura – zgrade, ulice, trgovi, parkovi i sl.; definira izgled, prostorne odnose i funkcionalnost grada; materijalni okvir za odvijanje života. Grad možemo sagledati kroz socijalne procese, kretanja, navike i sjećanja – socijalnu strukturu urbanog prostora. Kvaliteta urbanog života i identiteta direktno je ovisna o razini i načinima na koji su te dvije razine preklopljene i povezane".14 Ovaj intuitivni i skicoidni koncept grada kao preklopljene fizičke i socijalne strukture nalik je Norberg-Schulzovoj distinkciji fizičkog i društvenog miljea. Prema njemu, promišljanje društvenog miljea u sklopu projektantskog zadatka karakteriziraju mogućnosti promjene društvenog života. Stvaranje društvenog miljea arhitekturom vezano je uz proces koji Norberg-Schulz naziva kulturalnom simbolizacijom: "društveni milje posreduje kulturne predmete kao što su zajedničke vrijednosti, empirijski (znanstveni) konstrukti, filozofske ideje, moralni zakoni, religijska vjerovanja, ideološka uvjerenja i ekonomski uvjeti".15 Ako se vratimo na drugu osnovnu akupunkturnu premisu, odnosno pretpostavku da se "preciznim interveniranjem u točke preklapanja [društvene i fizičke] strukture malim intervencijama može postići dugoročni učinak na razvoj grada i urbani život", javlja se potreba za razradom daljnjih, zasad nevidljivih premisa. Kako programski odrediti traženu preciznost intervencije, ukoliko projektnim postavkama nije osviješten moment kulturalne simbolizacije? Izvor prostornih neuralgičnosti krije se upravo u kulturi koju treba shvatiti gramscijevski, kao hegemonijsko polje naturalizacije kapitalističkih proizvodnih odnosa, pa se želja za promjenama kroz male intervencije, mora osvjestiti kao taktička borba. Ona se istovremeno mora voditi i kulturalno, izgradnjom projektne agende u kojoj se zauzimaju jasni teorijski i politički stavovi. Drugim riječima, koje su kulturalne postavke i alati (teorijski i politički) potrebni za precizno lociranje neuralgičnih preklapanja društvenog i fizičkog prostora? To je pitanje na temelju kojeg bi se trebala nadograditi dosadašnja metodološka istraživanja interdisciplinarnosti i participativnosti. Početnu želju za intervencijama kojima se utječe na promjenu kvalitete urbanog života, potrebno je rekonceptualizirati sintagmom prostornog zastupanja čiji koncept je implicitno već ucrtan u projekt. Arhitektura kao sredstvo društvene promjene, odnosno arhitektura kao prostorno zastupanje podrazumijeva arhitekte u ulozi zastupnika "koji uzrokuje promjenu osnažujući druge. Pod osnaživanjem se misli na prepuštanje drugima da preuzmu kontrolu nad svojim okolišem...".16

Postavlja se pitanje bi li nastavak projekta u stvari mogao postati istraživačka platforma sa znatno opsežnijim udjelom dijagnostike koja podrazumijeva ozbiljniji angažman humanističkih disciplina, inkorporaciju legislativne komponente i bližu suradnju s upravljačkim strukturama. Nadalje, formuliranje agendi na temelju kojih bi pojedini lokalni upravljački ili upravljačko-politički akteri mogli pregovarati s potencijalnim privatnim ulagačima kao neminovnim partnerima u suvremenoj realnosti u kojoj niti jedan javni sektor nema dovoljno sredstava za njihovu samostalnu implementaciju, poteže izuzetno važno pitanje promišljanja prostornog zastupanja arhitekture. Iako je arhitektura zbog svoje inherentne performativnosti sama po sebi politična, njeno prostorno zastupanje uglavnom je ishod različitih procesa koji kulminiraju formulacijom arhitektonskog projektnog zadatka, a nikako ne samostalni rezultat performativnih vještina arhitekata.

Umjesto zaključka, naš pregled dosadašnjeg razvoja i budućih potencijala ovog zanimljivog projekta završili bismo citatom iz članka Tatjane Schneider i Jeremy Tilla "Beyond Discourse: Notes on Spatial Agency", objavljenog 2009. godine u časopisu Footprint: "Postavljeno kao što jest, u dugoročnom društvenom kontekstu prostorno zastupanje nadilazi kratkoročne granice gospodarskih imperativa i njihove prateće prostorne kontrole. Djelujući za i u ime drugih, prostorno zastupanje nužno osigurava proces planiranja koji je jednak i otvoren za svakoga. Ali, kako bi se to postiglo, potreban je dvostruki pomak, ne samo od strane arhitektonske struke, već i onih koji naručuju arhitekturu: s jedne strane eksplicitni poziv arhitektima na suočavanje sa svojom političkom i etičkom odgovornošću, s druge strane poziv svima uključenima u proizvodnju izgrađenog okoliša na sudjelovanje u poukama prostornog zastupanja. Ako zastupanje podrazumijeva sposobnost drugačijeg djelovanja, tada država i lokalne zajednice moraju razmišljati izvan birokratiziranih pravila koja toliko kontroliraju javni život, i umjesto toga djelovati kao odgovorni klijenti i željni korisnici, odgovorni prema svim fazama proizvodnje izgrađenog okoliša, i stoga netolerantni prema (između ostalog) eksploataciji građevinskog rada i ograničenju pristupa javnom prostoru."17

 

  1. Službene stranice DAZ-a; http://www.d-a-z.hr/hr/info/sekcije/mladi/akupunktura/
  2. Katalog je dostupan ovdje: http://www.d-a-z.hr/hr/ciklusi-programa/radionica-tresnjevka,22.html
  3. Katalog je dostupan ovdje: http://www.d-a-z.hr/hr/ciklusi-programa/radionica-lijepa-bolnica-goljak,23.html
  4. Službene stranice DAZ-a; http://www.d-a-z.hr/hr/vijesti/akupunktura-grada-sekcije-mladih-daz-a-dobila-potporu-eu-fonda,1219.html
  5. Usporedi s: http://nepoznatizagreb.blog.hr/2011/06/1629262253/font-colorcc0000klupa-na-koju-se-mozete-naklaviritifont.html
  6. Službene stranice udruge: http://www.lijepa-bolnica.hr/main.php?kategorija_id=2&tekst_id=25
  7. Kristina Careva i Rene Lisac; Tijek interdisciplinarnog procesa: iz kataloga radionice, str. 5.
  8. Bojan Mucko i Mia Roth; Mijenjamo prostor – radionica s djecom; iz kataloga radionice, str. 6.
  9. Ibid.
  10. Izvještaj Sekcije mladih DAZ-a sa sudjelovanja na radionici Marjan 2011
  11. Ibid. Navedene intervencije odnose se na: intervenciju u potez razgraničenja izgrađenih i poljoprivrednih područja južne padine Marjana, prijedlog prometnog rješenja za obalni pojas oko Marjana, otvaranje oceanografskog instituta, stvaranje kulturnog pastirskog krajobraza i 'dnevnog boravka' recikliranjem.
  12. Ibid.
  13. http://eacea.ec.europa.eu/culture/programme/about_culture_en.php
  14. Službene stranice DAZ-a; http://www.d-a-z.hr/hr/ciklusi-programa/akupunktura-grada,16.html
  15. Norberg-Schulz, Christian: Intencije u arhitekturi. Zagreb: Jesenski & Turk, 2009, str 136.
  16. Tatjana Schneider i Jeremy Till;  Beyond Discourse: Notes on Spatial Agency", Footprint, vol. 4.
  17. http://www.footprintjournal.org/issues/show/agency-in-architecture-reframing-criticality-in-theory-and-practice

 

vezani sadržaj

SPONZOR