ČIP | 05 - 06 | 2012 | Dnevnik čitanja  

Prilog anamnezi urbanog raspada

O knjizi Lomljenje vjetra (2011.) Ede Popovića

Dafne Berc

U svom zadnjem, znanstveno-fantastičnom romanu iz 2011. godine, pisac Edo Popović opisuje hrvatski teritorij budućnosti riječima: "Danas, 2020, Hrvatska ne postoji kao država. Ona je tek mrlja na geografskim kartama. Isparcelirani i opustošeni komadić rotirajuće spljoštene kugle. Osušena, prazna kora zmajeva voća. Jadranska obala, otoci i Istra u vlasništvu su offshore kompanija i banaka, a sedam gradova opasanih zidom, Zagreb, Osijek, Dubrovnik, Split, Zadar, Rijeka i Pula, ujedinjeni su u Holding koji živi od poreza, trgovine i mešetarenja. Preostala dobra, uključujući ograđene i dobro čuvane izvore pitke vode, elektrane, aerodrome, autoceste, plodnu zemlju u Slavoniji i šume u Gorskom kotaru, u privatnom su vlasništvu korporacija. Područje izvan zidova i žičanih ograda naziva se Zonom. To je ničija zemlja. Sve što Holding proguta i probavi završi tamo, kao i sve ono što ne donosi profit. Odlagališta nuklearnog, kemijskog, medicinskog i komunalnog otpada, javne bolnice, vrtići, škole i fakulteti, kazališta, ubožnice i sirotišta, skloništa za beskućnike, višak radne snage, starci, bolesnici, neplodna zemlja" (str. 39 i 40).
*
Ovaj surovi opis bacio bi u stanje uznemirujuće insomnije gotovo svakog manje-više osviještenog građanina, no ovdje se ukazuju i brojne arhitekonsko-urbanističke planerske prostorne perspektive. Zar osim sedam najvećih, naši gradovi, sela i urbanizirana mjesta više ne postoje? Ne postoje čak ni predgrađa? Društvene funkcije više nisu u domeni upravljanja i unutar teritorija Grada – ničije su vlasništvo, dok su infrastrukturni resursi redom svi privatizirani? Najljepši i najproduktivniji krajolici pripadaju globalnim korporacijama bez adrese/lokacije? Tko uopće živi i obitava u preostalim gradovima? Što se u njima dešava/radi? Živimo li svi 'mi' u Zoni –  uz beskućnike, nezaposlene, stare, bolesne? Ili sami već ionako pripadamo nekoj od ovih deprivilegiranih skupina? Opisani scenarij ekstrapolacija je i dramatizacija, što i priliči spekulativnoj fikciji žanra znanstvene fantastike. Ipak, kad počnemo s post-racionalizacijom citiranog, brzo ćemo doći do zaključka da su mnogi fragmenti ove priče već itekako prisutni u našoj stvarnoj svakodnevici.
*
Edu Popovića1  čitalačka publika upoznala je 1987, kroz zbirku pripovijedaka 'Ponoćni boogie', u kojoj je izsecirao recentne fenomene ondašnje urbane kulture. Nakon toga, napisao je još cijeli niz romana, novela, zbirki priča, portretirajući razne slojeve i karakterne prototipove našeg društva, urbane krajolike, rituale i običaje – s naglaskom na popularnu kulturu. Pripovijedao je o ljubavi, muzici, zabavi, atmosferi gradskih kvartova i specifičnostima života u njima. Proglašavali su ga nasljednikom tzv. 'Proze u trapericama' 2 čiji je vjerojatni inicijator kultni američki J. D. Salinger sa svojim 'Lovcem u žitu', kojeg smo mnogi pročitali u sklopu obavezne srednjoškolske lektire, a čiji su domaći reprezentantni bili autori poput Alojza Majetića, Zvonimira Majdaka, Branislava Glumca ili Ivana Slamniga – uglavnom zbog intenzivnog 'urbanog štiha' tematike kojom se Popović tad bavio i još uvijek bavi. U ovom osvrtu  'Proza u trapericama' ne spominje se zbog svog tipičnog društveno-neuklopljenog urbanog junaka-buntovnika, već zbog pozadinske sinergije društvenog stanja/slojeva i lokalnih prostornih specifičnosti. Primjerice, Majdak u 'Kužiš stari moj' zorno portretira ondašnji trešnjevački kvart, Glumac se u 'Zagrepčanki' precizno bavi kontrastom radničke Dubrave i elitnog Tuškanca, dok Popović u 'Izlazu Zagreb jug' ili pak 'Plesačici iz Blue bara' opipljivo opisuje Novi Zagreb. Isti taj Popović, nakon dugog perioda neminovne žurnalističke karijere započete radi preživljavanja obitelji koju je zasnovao, 2011. godine za glavnu temu svog posljednjeg romana 'Lomljenje vjetra' odabire gradsko (i državno) ne-upravljanje – upravo, i komplementarno s općeprisutnom korupcijom, glavni uzrok gorućih recentno aktualnih sukoba ovdašnjih aktivista i građana s ne-upravljačima ovdašnjih gradova.
*
No Popovićeva lucidna promišljanja ne zaustavljaju se na gradskim fenomenima – za ilustraciju, još jedna vrijedna arhitektonsko-urbanistički planersko-prostorna paralela koju nam daje u jednom od nedavnih intervjua3: "Ivan Krajač, recimo, bio je 1925. ministar trgovine i industrije, a zaslugom tog velikog ljubitelja Velebita danas imamo, pored ostalog, Premužićevu stazu i planinarski dom na Zavižanu [...] i mnogi drugi zadužili su Velebit i hrvatsko planinarstvo i alpinizam na način koji je potpuno nezamisliv današnjim političarima i društvenoj eliti. Ne mogu zamisliti nekog današnjeg Krajačevog kolegu kako se s prijateljima pentra po Rožanskim kukovima i pritom planira kako će iz budžeta osigurati neku lovu za obnovu i izgradnju planinarskih kuća, ili kako će se pobrinuti za to da vlada Velebitu i drugim hrvatskim planinama osigura pristojnu zaštitu od divljeg lova, sječe i gradnje...".
*
Kad se arhitekti dotiču čitalačke materije – najčešće prelistavajući arhitektonske časopise – oni proučavaju projekte, prelijeću pogledom po umješno komponiranim oblicima i teksturama i smišljaju kako najbolje primijeniti/modulirati publicirana rješenja u konkretne situacije. Pojedinci koji se bave istraživačkim radom čitaju i stručno-teoretske i znanstvene uradke, dok tek rijetki posižu za, primjerice, tekstovima o tehnološko-tehnicističkim, političko-ekonomskim, ili pak sociološko-antropološko-filozofskim domenama urbanosti. Međutim, svoju stručno dodijeljenu i zasluženu arhitektonsku superiornost preciznih analitičara-dijagnostičara-promatrača urbanosti uglavnom uzimamo zdravo za gotovo. Iako nam pri pokušajima hvatanja/razumijevanja životnosti određenih urbanih sredina, i lijepa književnost, film i glazba mogu pružiti nebrojeno ne samo inspirativnih i ne samo nagovještaja, već i prilično instrumentalnih savjeta za naše stručno djelovanje.

*


Ukoliko odlučite pročitati i promisliti o 'Lomljenju vjetra', za upotpunjenje doživljaja, kao glazbena podloga uz čitanje o problematici prijeteće dezintegracije urbanog života svakako je preporučljiva, na primjer, i dosta ranije datirana (1995.) anticipativna kompozicija 'Metak' Milana Mladenovića, bivšeg frontmena jugoslavenskog vokalno-instrumentalnog sastava 'Ekatarina Velika i samostalnog glazbenika-kompozitora  Mitra Subotića4.

 

  1. http://bs.wikipedia.org/wiki/Edo_Popović
  2. http://hr.wikipedia.org/wiki/Roman#Proza_u_trapericama
  3. http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Edo-Popovic-Bankarski-fasizam-ne-moze-se-pobijediti-  nenasiljem
  4. http://www.youtube.com/watch?v=C_NzG1stKD0
     

 

vezani sadržaj

SPONZOR