ČIP | 09 - 12 | 2012 | Aktualnosti  

Biti (online) ili (uopće) ne biti

Za koga, zašto i kako opstaju arhitektonski časopisi, bili tiskani ili ne?

Dominko Blažević

Krajem prošle godine, veliki je Newsweek prestao izlaziti u tiskanom obliku, u potpunosti prešavši online. Unatoč 80-godišnjoj tradiciji i činjenici da je (iza časopisa Time) nekoć bio drugi časopis u SAD-u po veličini i važnosti, nastavak izlaženja u tiskanom formatu bio je za njega neodrživ.

Trend prelaska tiskanih časopisa online ovim je još jednom snažno potvrđen. Razlozi su prije svega novčane prirode. Oglašivači, naime, napuštaju tisak i sve se više reklamiraju drugdje, pa i online. Osim toga, zahvaljujući širenju interneta i tehnološkoj proliferaciji – pojavi iPada, raznih tableta i smartphoneova – sve više ljudi internetski je pismeno i na internetu prisutno. Online publika raste. U SAD-u, primjerice, danas čak 39% ljudi vijesti nalazi i prati online, za razliku od nekih 33% prije samo dvije godine. Televizija još uvijek odolijeva ovom pritisku, jedino ona nadmašuje ovaj postotak.

Zahvaljujući svemu navedenom, u periodu od 2003.-2010. naklada Newsweeka smanjila se sa 4 na 1,5 milijuna primjeraka. Vremena se, baš kao i navike čitatelja, očito rapidno mijenjaju.

ČiP-ov prelazak online

Nešto slično – ali i sasvim drugačije – dogodilo se i ČiP-u. Nakon gotovo 60 godina izlaženja u najrazličitijim tiskanim formatima, časopis Čovjek i prostor je 2012. prestao izlaziti u tiskanom obliku te je počeo izlaziti online. I to isključivo online, bar zasad. Gunđanja i žaljenja za tiskanim formatom bilo je manje nego se dalo očekivati.

Stav “tiskonostalgičara” poznat je i nerijetko emotivan. Prije svega, radi se o izvjesnom žalu za “romantikom printa”. Na internetu nam nedostaje ritual listanja, držanje časopisa (novina, knjige) pod rukom i u rukama. Nedostaje nam sporost samog čina čitanja, nedostaju miris boje i miris papira. Onima koji su nekoć sudjelovali u stvaranju tiskanih izdanja znaju nedostajati čak i trenuci redakcijskog stresa, prijeteći rokovi i iščekivanja prvih primjeraka iz tiskare. Vremenska distanca i nostalgija čine uspomene ljepšima.

Čitanje tiska opušta. Čak i ljudi koji čitave dane provode pred kompjutorskim ekranima znaju reći da im čitanje knjige ili časopisa – odmara oči. Uz to, još uvijek je teško čitati duže i zahtjevnije tekstove na ekranu, iako razvoj “elektroničke tinte” i “elekroničkog papira” i prateći dolazak raznih Kindleova i iPada to polako ali sigurno mijenjaju. Uz to, često se (neopravdano) smatra da je tiskani tekst “vrjedniji” ili bar “ozbiljniji” od onoga online. On “ostaje” za povijest, dok je internetski sadržaj prolazan i…nepouzdan. Internetom surfamo, zna se reći, dok u knjigama – plivamo.

Zašto onda online

Zašto onda prelaziti online, zašto biti tako…neromantičan? Iz nužde ali i zbog niza praktičnih razloga.
• Kako pokazuje primjer Newsweeka, prvenstven razlog je rezanje troškova. Eliminacijom tiskarskih troškova i distribucije štedi se mnogo, čak i preko 50% budžeta po broju. Kao bonus, neka stabla ostat će neposječena. 
• Doseg je nemjerljivo veći: umjesto pronalaska prodajnog mjesta i kupovine vlastitog primjerka, čitatelju je potreban jedino pristup internetu. U globalnom selu udaljenosti više nisu problem: online časopise mogu čitati svi i svugdje.
• Odjednom je moguć i živi (iako “virtualni”) dvosmjerni kontakt s čitateljima. Otvorena je mogućnost izravnih i pravovremenih komentara i diskusija, kao i korištenje društvenih mreža u kombinaciji sa samim sadržajem.
• Dok tiskani tekst može biti popraćen tek “običnim” fusnotama, online fusnote su često ustvari aktivni linkovi koji u trenu/kliku vode na referirani izvor. Vrijeme je hiperteksta.
• Isto tako, zahvaljujući najrazličitijim naprednim načinima pretrage (po autoru, naslovu i tsl.) moguće je pretraživati prošle brojeve, “pročešljavati” sav digitalni sadržaj – sad i odmah. (Sadržaj svih brojeva ČiP-a tek treba biti do kraja digitaliziran.)
• U članke je moguće inkorporirati i video i audio materijale, što u tisku, naravno, nije bilo moguće. Tu su i praktično ničim ograničene “galerije” slika i slične mogućnosti. Sve ovo otvara cijeli niz novih načina komunikacije; više je bolje. 
• Novi članak moguće je objaviti “u stvarnom vremenu”, čime informacija postaje ažurnija i relevantnija.
• Uz sve to, zahvaljujući tražilicama i internetskoj nepredvidivosti, online sadržaji dolaze i do sasvim neočekivanih čitatelja: tako danas ČiP posjećuje i/ili čita i nemali broj nearhitekata, što nije zanemarivo želi li se doprijeti do opće javnosti.
• Za razliku od tiska, Google Analytics i slični online alati omogućuju i daleko preciznije praćenje čitanosti, odnosno posjećenosti magazinskog portala. Statistika može informirati uredničke odluke i usmjeriti sadržaj prema korisniku ili od njega.

Arhitektonski tekst i borba za opstanak

Prethodna rečenica upravo sugerira ključni problem. Tko uopće čita ČiP i slične časopise, kome je stalo do (nikad dovoljno) kritičkih tekstova po kojima je ČiP poznat? Tko su ti malobrojni koji još uvijek imaju želje, strpljenja i koncentracije da pročitaju 10-ak i više kartica dug tekst, često “slabije prohodan”? Konačno, tko su ti malobrojni koji pišu?

Bez obzira na broj jednih i drugih, dilema svakog dosadašnjeg i budućeg uredništva je u sljedećem: treba li tekstove činiti kraćima, treba li ih činiti “prohodnijima”, treba li dodavati što više slika? Želi li časopis poput ČiP-a biti polemičan i kritičan, ili pak želi biti popularniji? Želi li privlačiti novu publiku, i kakvu novu publiku? Želi li (smije li) povlađivati trendovima (ne)čitanja, odnosno želje za pukim i pasivnim gledanjem slika ili želi preuzeti na sebe određenu “prosvjetiteljsku” ulogu?

U tome dakle leži čitava srž problema arhitektonskog izdavaštva danas, posebno kada se radi o časopisu poput ČiP-a. Ovakvi projekti neisplativ su tržišni proizvod i razlog za njihovo postojanje nije financijska isplativost već često nemjerljiv kulturni profit. Njihova misija i njihov opstanak ovise o pomoći društva, odnosno države i grada, tim više što je novca i sponzora na “slobodnom tržištu” sve manje, zahvaljujući kako krizi u građevinskom sektoru tako i općoj migraciji sponzora online, već spomenutoj. Kako je ČiP projekt od kulturne, dakle i društvene važnosti, društvo je to kojemu bi trebalo biti važno da ČiP opstane.

  • biti ili ne biti

Daniel Liebeskind, The Writing Machine, 1985 (Three Lessons in Architecture)

 

Uloga ČiP-a u predstavljanju hrvatske arhitekture

Kad se već piše o društvenom aspektu i društvenoj odgovornosti: zna se spomenuti i kako bi ČiP trebao – između ostalog ili prvenstveno? – predstavljati hrvatsku arhitekturu, prema van i prema unutra. Znači li to da ne smije biti (pre)kritičan? Odnosno, kako jedan kritički časopis uopće može predstavljati neku arhitektonsku scenu? Postoje li uspješni primjeri?

Arhitekti u Hrvatskoj danas nemaju puno razloga ni za ponos ni za optimizam. Društvena kritika i politička akcija daleko je potrebnija od strukovne. Vremena su teška, a struka još umnogome nesvjesna katastrofe koja tek ima doći. Primiče se kraju naizgled nepresušni izvor “posla” i kakve-takve zarade, državnom intervencijom osigurani val projekata legalizacije kućâ. Broj kuća je konačan, rok za legalizaciju stvaran.

Kraj tog varljivog perioda na površinu će izbaciti svu ozbiljnost situacije. Posla za arhitekte jednostavno – nema, niti je vjerojatno da će ga u skorije vrijeme biti dovoljno. Struka je na koljenima, poražena kako lošim političarima i politikama, tako i devalvacijom moralnih i kulturnih vrijednosti, gospodarskom krizom i vlastitom nemogućnošću prilagodbe novim uvjetima neoliberalnog kapitalizma, ako se to uopće tako može nazvati na ovim prostorima.

Nakon svega spomenutog, kako je lucidno primijetio kolega Marko Sančanin, čini se sasvim bespredmetnim uopće trošiti energiju na dilemu tiskani ČiP ili ČiP online. Što god da se dogodi: valja pisati, razmišljati, projektirati. Valja djelovati i reformirati, kako struku, tako i društvo i uvjete u kojima struka radi. Pa – dokle ide.


(Tekst je potaknut razgovorom o sadašnjosti i budućnosti arhitektonskih časopisa i izdavaštva uopće, održanog u galeriji ZG Forum, 16. travnja 2013., uz promociju posljednjeg tiskanog broja ČiP-a. Sudionici razgovora bili su, abacednim redom: Dominko Blažević, Hrvoje Hrabak, Maja Huljev, Zlatko Karač, Dalija Milonja, Dinka Pavelić, Vinko Penezić, Tomislav Premerl, Krešimir Rogina i Andrija Rusan.)

 

 

vezani sadržaj

SPONZOR