ČIP | 09 - 12 | 2012 | Aktualnosti  

ČiP: između arhitekture i stvarnosti

Je li ČiP sigurnosna zona između arhitekata i „nepoznatog drugog“ ili zona rizika u kojoj se instituciju arhitekture  izlaže kritičkom pogledu?

Marko Sančanin

Nedavno je u ZG Forumu znakovito organizirana promocija zadnjeg tiskanog broja ČiP-a i diskusija o arhitektonskom izdavaštvu (i jedan i drugi povod bili su masnim slovima istaknuti na pozivnici). Tijekom diskusije teško se bilo oteti dojmu kako je prevelika težina stavljena na ovo „zadnji broj tiskanog“ izdanja. 

Dakako da treba razumjeti zabrinutost oko gašenja tiskanog izdanja ČiP-a i prelaska u digitalni medij, ali tome ipak ne treba pridavati toliku pažnju. Svaka (nova) redakcija ČIP-a prilagođavala je uređivačku politiku, format i grafičko oblikovanje vlastitim mjerilima, redovito izazivajući prijepore između starog i novog uredništva, između uredništva i izdavača ili pak čitatelja koji su se „taman“ bili navikli na staro i onih koji su htjeli novo i drukčije.

Naposlijetku, pored suvremenih ekonomskih, organizacijskih i tehničkih racionalnosti koje prate izdavački pothvat poput ČiP-a – a mnoge su precizno i dobronamjerno naznačene na spomenutoj raspravi te popratnom tekstu sadašnjeg glavnog urednika Blaževića – treba podsjetiti na jednostavnu, ali često zanemarenu istinu o arhitekturi kao disciplini koja je  diskurzivna i humanistička, jednako koliko i materijalna i tehnička. Heidegger je rekao: „Arhitektura je ideja kuće kada kuće više ne bude“. Može se špekulirati jesmo li ovo zaboravili na strmoglavom putu u jalovu tehnokratsku svemoć, ali se ne može zanijekati da arhitektice i arhitekti trebaju artikulirati misli i vizije o arhitekturi u govor i  pismo.  Hoće li one biti otisnute analogno ili digitalno, sasvim je svejedno.

Institucija

Međutim, ova „čitulja papirnatom ČiP-u“ te sjetni i tmurni tonovi govornika, koliko god neprimjereni, nisu slučajni. U izlaganju arhitekta Premerla, pažnju je privukla rečenica koja se isprva mogla učiniti kao isprazna retorika, ali koja otvora oči za jedan drugi suštinski problem arhitekture koji u današnjoj krizi arhitektonskog izdavaštva ima praktične i dalekosežne posljedice. Problem koji otvara brisani prostor u kojem se opstanak strukovnog glasila vidi u povijesnoj i socio-kulturnoj perspektivi naše discipline.

Tomislav Premerl (čije nas je angažirano uređivanje ČiP-a i Arhitekture tijekom 70-ih i 80-ih zadužilo preciznim uvidima u razvoj zagrebačkog urbanizma) nazvao je ČiP – institucijom. Ovakva se izjava isprva mogla učiniti odveć demagoškom, pogotovo jer je  Premerl na samom početku rasprave izrazio nostalgiju za „analognim“ vremenima u kojima je arhitekt-izdavač i noćobdija do zadnjeg trenutka korigirao tekst, a onda nestrpljivo iščekivao i mirisao topli papir tek pristigao iz tiskare. Možda će riječ institucija zvučati zastarjelo, prebirokratski ili ćemo je odbaciti upravo zbog nostalgičnog prizvuka Premerlovog izlaganja, ali možda je upravo to polazišna platforma za raspravu o opstanku ČiP-a. Naime, kad se razgrne sva ta prepirka o formatu, zahtjevima čitatelja, promociji hrvatske arhitekture, samopromociji arhitekata i tobože uspješnim primjerima gdje se izdavaštvo pretvara u estradni spektakl, kulturno poduzetništvo, turizam i ugostiteljstvo, ČiP kao institucija je zapravo zajednički nazivnik i polazišno pitanje svih rasprava.

Althusser je govorio da svaka ideologija zahtijeva svoje institucije. I obrnuto, praktična instrumentalnost institucija je pretpostavka svake ideologije jer je ona kroz njih vidljiva i djelotvorna. I ČiP je svojevrsna institucija, kuća u kojoj prebivaju naše misli i predstave o arhitekturi, veliki arhiv u kojem je moguće pratiti kako su se te predstave mijenjale tijekom vremena – sa svom onom premreženošću društvenih utjecaja, usporednih previranja, suprotstavljenih velikih i malih protagonista, njihovih nada i sudbina koje su se odvijale na našoj arhitekonskoj sceni.

Ipak, razgovor o ČiP-u kao instituciji plodan je samo ukoliko nas vodi iza njegove papirnate fasade. Važno je precizirati da ideologija koja se sve to vrijeme nalazi iza stranica časopisa nije ideologija uredništva ili uskog kruga odabranih nego ideologija cijele profesije. Utoliko se relativno bezazlen razgovor o ČiP-u kao instituciji može (a kad-tad se i hoće) rastvoriti u pandorinu kutiju razgovora o arhitekturi kao instituciji (onoj profesionalnoj i cehovskoj, ali i znanstvenoj i teorijskoj). Jer ČiP je samo informativni medij struke, bio i ostao zanatlijsko glasilo, u njemu se ogledala struka sama i vodila poluzatvoren razgovor sa samom sobom.

Doduše, bilo je razdoblja kad se taj razgovor otvarao, kada su društvena gibanja uvjetovala kritičko međudjelovanje sa kontekstom ili drugim profesijama (takva je otvorenost nužno rađala vitalnost koja se često ogledala u materijalnim postignućima naših arhitekata). Naposlijetku, posljednjih se godina ponovo odvija stanovito stručno i etičko propitivanje koje je također potaknuto širim društvenim kontekstom. Samo ako se usporede stavovi prema  građanskoj pobuni na Cvjetnom trgu i prema onoj nedavnoj na Srđu ili se prošlogodišnja selekcija predstavnika u Veneciji usporedi sa onom dvije godine ranije, moguće je pratiti pomake koji se događaju u svijesti arhitekata o javnom interesu, civilnim akterima i ulozi arhitekture u društvu.

Ipak, događanja na arhitektonskoj sceni pokazuju da se prije radi o komešanju nego o stvarnim promjenama, jer paralelno postoje suprotne tendencije koje čuvaju instituciju arhitekture od prevelikog skretanja i intelektualnog pregrijavanja te mirno vode nekritičnu cehovsku Apolitiku. Granica između nas i stvarnosti još uvijek nije dovedena u pitanje. 

Da ne bi bilo licemjerstva, zabune ili naivnih očekivanja, svaka institucija mora održavati tu granicu jer je to preduvjet njezina samoodržanja. Institucije traju zahvaljujući toj tromosti i otporu promjenama. Ali ih promjene jednako tako mogu ojačati. Institucija nije samo stabilna i statična, dorskim stupovima poduprta zgrada. Iznutra je ona dinamičan i konfuzan Derridin babilonski toranj, temeljen na protuslovljima u vlastitoj strukturi. Upravo spomenuta (bio)politika razgraničenja je jedno takvo protuslovlje, istovremeno korisno i štetno jer, čuvajući granicu, institucija istovremeno štiti i uništava vlastitu ideologiju i socijalni kapital.

Zona rizika

Kakve veze ova institucionalna politika razgraničenja ima sa ČiP-om? Ima utoliko što je ČiP oduvijek bio istureni dio arhitektonske ideološke mašinerije koji je tu granicu zapravo formirao i ispipavao, pažljivo čuvao, ali i kultivirao kroz polupropusno međudjelovanje sa onim drugim, s onu stranu granice. Magazin je reproducirao vladajući diskurs, ali ga je i stvarao, obogaćivao i kalemio drugim, pokatkad, kritičkim utjecajima.

Ako u takvom svjetlu sagledamo perspektivu publiciranja, vrlo brzo ćemo zaključiti kako digitalizacija sadržaja nije prepreka ovoj agendi. Štoviše, digitalna platforma ima diseminacijski, komunikacijski i interakcijski potencijal koji nam je dosad bio izvan dometa. Osim gole praktičnosti online izdavaštva, susrećemo se i sa mnogostrukim prilikama intersektorskog kopuliranja i interdisciplinarne suradnje, ali i socijalnog umrežavanja, arhitektonskog aktivizma, javnog komuniciranja, civilnog djelovanja i političkog lobiranja.

Ostaje pitanje što će se dogoditi s ulogom čuvara granice. Može li takav časopis – ako dosljedno novom mediju otvori svoj dvosmjerni kanal – uspješno kontrolirati institucionalnu granicu? Naprotiv, on se na nju ne bi smio obazirati, nego je neprestano dovoditi u pitanje. Digitalni ČiP ima smisla jedino onda ako ćemo ga koncipirati kao suvremenu instituciju, otvorenu zonu rizika u kojoj se ideologija institucije arhitekure izlaže kritičkom pogledu.

Možda je upravo to dilema koja objašnjava ton i povod razgovora u Zagreb Forumu o tzv. smrti tiskanog ČiP-a. Gramsci bi rekao: „Suština svake krize sadržana je u činjenici da staro odumire, a novo se još ne uspijeva roditi“.


 

 

vezani sadržaj

SPONZOR