ČIP | 09 - 12 | 2012 | Aktualnosti  

Dan kada su arhitekti prestali čitati novine

Kad projektni opisi dovode u pitanje kvalitetu samih projekata i portala

Jan Loerakker

“Potpuni sam ovisnik o ArchDailyju, pregledavam ga par puta dnevno, i šaljem linkove svima koje znam.” (Što arhitekti kažu o ArchDailyju)

Kao što neki ljudi ne mogu bez svoje jutarnje cigarete, tako ni ja ne mogu bez svog dnevnog “poroka”. Naime, gotovo redovito posjećujem jedan arhitektonski blog za čiji sadržaj znam da je prilično površan: svako jutro surfam ArchDailyjem, najposjećenijim arhitektonskim portalom na svijetu.

Fascinantno je da je jedan ovakav portal – koji čini se uglavnom prenosi tek needitirane projektne opise, ravno iz arhitektonskih objava za medije – postao tako popularan. Fascinantno, ali i opasno. Opasno kao npr. kada se neki upitan, vankontekstualni multimilijunski projekt u Indiji predstavlja kao raj na zemlji.

Siguran sam da ArchDaily publicira ove zavodljive 3D prezentacije s najboljom namjerom. Pa ipak, prečesto se događa da ovakve vizuale prate i doslovni citati autorskih promo-floskula o društvenom angažmanu, održivosti ili štogod već bilo na njihovoj trenutnoj listi najzavodljivijih fraza. Čini se da izostaje bilo kakav kritički stav. Ovo možda ne bi trebalo biti iznenađujuće, obzirom da je jedna od ArchDailyjevih komparativnih prednosti upravo učestalost publiciranja novih projekata. Svaki puta kada se vratimo na njihove stranice, trebali bismo naići na nešto novo.

No, dok god su ArchDailyjevi čitatelji svjesni činjenice da ovaj portal ne prikazuje isključivo ‘dobru’ arhitekturu ili da prateći tekstovi nisu odraz kritičkog stava uredništva, čak i ovakav web site ima svoju vrijednost. Umjesto uvida u najbolje projekte, pregledom svih 3D vizualizacija i opisa projekata bar se stječe dojam o trenutnom stanju mainstream arhitekture. Upravo zbog toga svako jutro odlazim na ArchDaily: da bacim pogled na osrednju, blještavu, zašećerenu arhitektonsku svakodnevicu.

Kako bih ovo bolje ilustrirao, sakupio sam na jedno mjesto neke od mojih favorita, ‘future failure’ bisere prošlih nekoliko mjeseci (više ovdje). Osim nehotične većinske zastupljenosti azijskih primjera, primjećuje se i nevjerojatna sličnost vizualizacija i njihovih pratećih tekstova.

Naravno, ne treba kriviti samo ArchDaily, oni samo publiciraju autorske opise vlastitih projekata. Sadržaj ovog portala ustvari predstavlja cijeli jedan trend. Dok smo se pripremali za izložbu The Banality of Good (Banalnost dobrog, op. prev.) na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu, bili smo na sličan način zapanjeni činjenicom da veliki međunarodni uredi poput KPF-a ili HOK-a, baš kao i ogromne državne institucije, proizvode istu vrstu akritičkih projekata, blistavih vizuala i sladunjavih tekstova kako bi za milijunske iznose prodali svoje nove gradove bliske budućnosti, nastale upravo iz ničega (‘City in a Box’, Volume#34). Ne samo da ovakvi opisi projekata erodiraju značenje riječi poput ‘održivo’ ili ‘javni prostor’, nego oni dovode u pitanje samu kvalitetu i različitost predloženih projekata. Nekako ne možete pobjeći dojmu da je svaki od ovih projekata nastao navrat-nanos: imate voditelja projekta, šest mladih pripravnika i trtku zaduženu za 3D vizualizacije.

Zbog načina na koji se zgrade projektiraju u većini svijeta, postaje sve jasnije da stare metode rada više nisu prikladne. Ovo je bolno (i nehotično) prikazano i u prekrasnom filmu The Human Scale (Ljudsko mjerilo, op. prev.) o radu Jana Gehla. U filmu, arhitekti koji za Gehla rade u Dhaki pričaju o analiziranju interakcija u malom mjerilu, o pješačkoj stazi koju se jedno dulje vrijeme proučava kako bi ju se preciznim intervencijama poboljšalo. Isti ovaj dokumentarni film spominje i činjenicu da Dhaka raste vrtoglavom brzinom, s oko 500 000 novih stanovnika svake godine. Veliki sam ljubitelj Gehlovog rada i njegovih metoda, ali da bi se odgovorilo na ovakvu vrstu rasta morali bismo iznaći nove i brže načine projektiranja, istovremeno pokušavajući održati maksimum kvalitete, raznolikosti i lokalnih utjecaja.

Međusobna sličnost svih blještavih vizualizacija na portalima poput ArchDailyja pokazuje da je pred nama još puno rada. Uvjeren sam da velika većina ovih projekata ne bi ispunila svoja bombastična obećanja kada bi bila realizirana.

U međuvremenu, dok pokušavamo smisliti kako poboljšati stvari u budućnosti, preporučujem vam da jutrom odete na ArchDaily. Jednostavno da vidite čega sve ima. Ali samo ako ćete nakon toga provesti pola sata čitajući neke prave novine i kritičke blogove, učeći o onim stvarima na svijetu koje su stvarno važne.

 

DODATAK, UZ ORIGINALNI TEKST**:

Prije nekoliko dana, urednici i autori ArchDailyja odgovorili su na moju kritiku sadržaja njihovih stranica, izjavivši kako ArchDaily nudi više od promotivnih opisa projekata na koje sam se fokusirao u mom članku. Želio bih ovdje naglasiti da nisam rekao kako je sve na ArchDailyju loše. Pa ipak, moje mišljenje je i dalje da ArchDaily ističe previše loših projekata, slatkastih vizualizacija i bombastičnih obećanja, često bez ikakvih uredničkih komentara.

Nažalost, učestalost lošeg sadržaja odvraća mi pažnju od informiranijih i kritički boljih članaka koje ArchDaily objavljuje. Nije mi jasno gledam li ArchDailyjev izbor ‘najboljih praksi’ (koji su uopće kriteriji za objavu autorskih projektnih opisa?) ili arhitektonsku tvrtku koja prodaje svoj proizvod.

Naravno, jasno mi je da upravo velika frekvencija novog sadržaja čini ovaj portal tako posjećenim – i članke tako čitanima. Posljedica takve metodologije je činjenica da se kritički pogledi gube u masi nekvalitetnih prodajnih opisa.

Mogli bismo ArchDaily usporediti s nekim popularnim novinama: on pokazuje što se događa u svijetu donoseći najrazličitije članke i novosti iz novinskih agencija, koje potom uređuje tim informiranih i iskusnih reportera i novinara.

Nažalost, ArchDaily ovako ne funkcionira. Projektnim opisima nedostaje ključni element: kritičko novinarstvo. Ako se urednici ne bave provjeravanjem činjenica i analizom svojih izvora, nego tek objavljuju projektne opise koje su sastavili i poslali sami arhitekti, onda će i najlošiji projekti zvučati rajski – a obrazovna i inspirirajuća misija ArchDailyja bit će dovedena u pitanje. U glavu: svako uredništvo, svaki blog i svake novine, dobre su koliko i njihov najslabiji članak.

Upravo zato nisam kritizirao sav sadržaj na ArchDailyju, nego istaknuo one postove koji nisu smjeli biti objavljeni bez odgovarajućeg kritičkog stava. A prisjetimo li se prošlogodišnje izjave osnivača ArchDailyja o vlastitoj misiji, mislim da mjesta za popravak neće nedostajati.

 

(Uz autorovo dopuštenje, dva članka – o istoj temi – kombinirana su u jedan te prevedena od strane redakcije na hrvatski jezik za publikaciju u ČiP-u. Članci su prvotno objavljeni na portalu Failed Architecture.)

*http://failedarchitecture.com/2013/04/the-day-architects-stopped-reading-newspapers/
**http://failedarchitecture.com/2013/04/architects-talking-architecture/

 

vezani sadržaj

SPONZOR