ČIP | 01 - 04 | 2012 | Tema broja  

Dobrodošla demokratizacija

Nastup Pulske grupe na Venecijanskom bijenalu: najava nove arhitektonske hibridnosti?

Dafne BercBojan Mucko

Pripreme za ovogodišnji hrvatski nastup na Venecijanskom bijenalu, 13. međunarodnoj izložbi arhitekture, obilježene su demokratizacijom dosadašnje prakse na nekoliko razina: izborni povjerenik Tomislav Pavelić odabran je javnim natječajem raspisanim po prvi puta u suradnji Ministarstva kulture i Udruženja hrvatskih arhitekata, polazišna točka njegovog inicijalnog koncepta je preispitivanje društvene relevantnosti struke i to iz perspektive krajnjih korisnika u kontekstu proizvodnih odnosa kasnog kapitalizma, a u predstavnički tim, uz bazu arhitektica i arhitekata okupljenih Pulskom grupom, uključeni su i dokumentarist Igor Bezinović, montažerka i novomedijska umjetnica Hrvoslava Brkušić, performer Siniša Labrović te fotograf Boris Cvjetanović.

Od četiri zaprimljena prijedloga, žiri u čijem su sastavu bili i predstavnici UHA-e – Krešimir Rogina, Silvio Bašić, Lea Pelivan i Ministarstva kulture – Berislav Šipuš, Zlatko Uzelac, jednoglasno je izabrao Pavelićev odgovor na krovnu temu ovogodišnjeg Bijenala. Splet pitanja otvorenih sintagmom "Zajednička osnova" (Common Grounds) britanskog arhitekta Davida Chipperfielda – venecijanskog izbornika, trebao bi trasirati odgovore u smjeru ponovnog potvrđivanja "postojanja arhitektonske kulture, koju ne sačinjavaju samo zasebni talenti, nego bogati kontinuitet različitih ideja ujedinjenih u zajedničkoj povijesti, zajedničkim ambicijama, zajedničkim predviđanjima i idealima."1 Tomislav Pavelić u svojoj interpretaciji ovog, u suštini vrlo modernističkog i disciplinarno introvertiranog raspisa, pomiče fokus njegovih ključnih mjesta: "u temi zajedničkog tla, zaključio sam da se treba odmaknuti od same struke jer je moje mišljenje, naravno subjektivno, da je struka u određenom ćorsokaku. Pod time mislim prvenstveno da se struka sada intenzivnije nego ikada iscrpljuje unutar formalnog, unutar značenjskog ili pseudoznačenjskog i da cijeli dijapazon društvenog značaja arhitekture trenutno nije bitan. [...] Marketinški princip koji vlada u kompletnom gospodarskom sustavu je ovdje postao dominantan – bitnije je kako prezentirati, zapakirati proizvod, a puno manje je bitan njegov stvarni značaj. To je predtekst za moju koncepciju [...] u kojoj sam išao toliko koraka unazad koliko sam osjećao da treba ići da bi se došlo do stvarnog Common grounda – a u mom čitanju su to ljudi – korisnici koji nisu u poziciji birati."

Hibridnost pozicije arhitekta/umjetnika-građanina
Iz pozicije strukovne slijepe ulice, otvara se dakle, potreba za perspektivom krajnjih, anonimnih korisnika, odnosno onim arhitektonskim praksama koje hibridiziraju korisničku i projektantsku poziciju. Pavelić postavlja pitanje: "znamo li mi uopće te naše korisnike, njihov način života, njihove probleme, njihove ambicije, potrebe... Učinilo mi se da je upravo primjer Pulske grupe bitan zbog toga što oni [...] reagiraju dvojno, i kao građani i kao arhitekti. Pri čemu kao građani in situ reagiraju na probleme koji ih svrbe, tište u vlastitoj životnoj sredini."
Iako im je, prema vlastitim riječima, želja uključiti i mnogo drugih građana i stručnjaka u svoje djelovanje, Pulska grupa (zasad) je neformalna skupina aktivistički angažiranih arhitekata koja organizira i provodi akcije, radionice, konferencije, piše članke, izrađuje projekte i studije, surađuje s pojedincima i organizacijama srodnih interesa, sudjeluje na diskusijama i izložbama u zemlji i inozemstvu. Od svog osnutka 2006. godine Grupa prije svega predano kritizira postupanje s javnim zemljištem i napuštenom vojnom infrastrukturom u Puli, zalažući se za javnu dostupnost i korištenje bivših vojnih lokacija Katarine i Muzila s obje strane Pulskog zaljeva – kao logičnih teritorija za urbanu ekspanziju na dobrobit njihovog grada. Uz konkretni aktivizam Grupa se bavi i problematiziranjem humanističkih teorija koje su započeli organizacijom međunarodne konferencije "Grad postkapitalizma" 2009. godine, nedugo nakon čega je uslijedila istoimena publikacija u kojoj je objavljena i "Pulska deklaracija", manifest vezan uz direktnu proizvodnju prostora i njegovo gospodarenje.
Hibridnost kojom je okarakterizirana pozicija arhitekata-građanina Pulske grupe, za Pavelića je bila odlučujuća i pri odabiru ostalih članova multidisciplinarnog venecijanskog tima. Siniša Labrović u svojim performansima često reagira na kršenje građanskih prava – navedimo kao primjer njegov rad "Obilježavanje" subverzivno izveden u sklopu UrbanFestivala 2010. godine na Markovom Trgu kao čin simboličkog prisvajanja javnog prostora na kojem je od 2005. zabranjeno građansko okupljanje ili "Hodočašće Sv. Milanu" kao reakciju na ovogodišnje proračunske manipulacije financiranja zagrebačke nezavisne scene kojima je Grad "nestanak" 11 000 000 kuna namijenjenih projektima civilnog društva, isprva pokušao opravdati kao tehničku grešku. U svojim radovima Labrović istovremeno zastupa i građanske interese – reagirajući na konkretne probleme hegemonijskog društva – te djeluje kao umjetnik koji svoj "neposluh" artikulira performativno, specifičnim taktikama. Drugim riječima, to je hibridna pozicija umjetnika-građanina2 iz koje se preispituju uvriježeni društveni odnosi moći, a umjetnost se u praksi približava prostorima svakodnevice. Redatelj Igor Bezinović autor je nekoliko socijalno angažiranih dokumentarnih filmova, a u svom posljednjem filmu Blokada prati višetjednu studentsku okupaciju Filozofskog Fakulteta u Zagrebu, odakle se u travnju 2009. godine Hrvatskom proširila studentska borba protiv komercijalizacije školstva. Pritom autor problematici pristupa insajderski i s jasnim političkim stavom; s kamerom u ruci ali prvenstveno kao sudionik događaja i aktivist. Rad Borisa Cvjetanovića već je predstavljan u Veneciji na 50. Bijenalu, a u ovom kontekstu, poveznica s konceptom izbornika leži u autorovoj fotografskoj osjetljivosti za marginalno, bezglasno, svakodnevno, ili ukratko – korisničko.

Sastavljena mašina otpora – iz teorije u empiriju
Početni Pavelićev koncept otvoren i prema retrospektivnom pristupu i prema produkciji novih radova, trasiran je istraživanjem koje je Pulska grupa provela vodeći se teorijskim postavkama vlastite, ranije u tekstu spomenute, Pulske deklaracije. Ovaj kratki, manifestni dokument skica je post-kapitalističke projekcije grada, zamišljenog u opreci s kasno-kapitalističkom logikom gospodarenja prema čijim premisama privatni interes sistemski prethodi javnom, a država svoj suverenitet prepušta globalnom tržištu. Baza post-kapitalističke utopije je koncept zajedničkog dobra, odnosno komunala koji "tradicionalno podrazumijeva zajednički prirodni resurs kojim upravljaju samoorganizirani korisnici, a takav je oblik upravljanja sve prisutniji i u napuštenim gradskim lokacijama gdje nastaju razne autonomne zone."3 Osim u gospodarski mrtvim dijelovima gradskog tkiva, karakteristike komunala javljaju se i na prijepornim mjestima prosvjeda, u vidu samoorganizacijskih praksi i direktnog, iako samo privremeno autonomnog gospodarenja prostorom i proizvodnim procesima. Polazišna točka istraživanja Pulske grupe bilo je mapiranje upravo takvih, prosvjednih mjesta. Kao što nam je prenio Igor Bezinović, od pedesetak raznorodnih prosvjeda održanih u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina, Pulska grupa odabrala je desetak simptomatičnih, a dvije su ih karakteristike vodile u izboru – borba za materijalne resurse i intencija samih aktera prosvjeda da se cilj njihove borbe prepozna kao javno dobro. Po tim kriterijima, od pedesetak prosvjednih točaka na mapi Hrvatske, kao polazište za daljnje istraživanje odabrane su sljedeće: Petrokemija u Kutini, Varšavska ulica i Kamensko u Zagrebu, otok Sv. Katarina i Muzil u Puli, 3. MAJ u Rijeci, Dalmacijavino, Monter, Uzor, Get getanima i Marjan u Splitu, Jadrankamen u Pučišćima te Srđ iznad Dubrovnika.

Heterogenost fenomena radi kojih su protesti pokretani na pojedinim lokacijama, heterogenost umiješanih subjekata i načina na koji je i prema kome otpor pružan, kao i heterogenost postavljenih ciljeva u odnosu na krajnje pojedinačne ishode, ovim popisom svedena je pod zajednički nazivnik borbe za javni interes. Međutim, Pulsku grupu interesiraju upravo specifičnosti pojedinačnih taktika zauzimanja i/ili borbe do kojih su, u sklopu daljnjeg istraživanja, pokušali doprijeti intervjuirajući aktere pojedinačnih prosvjeda. Analiza specifičnosti pojedinačnih taktika zauzimanja trebala bi poslužiti kao metodološka osnova imaginiranju novog prostora bez lokacijskih referenci na ishodišne studije slučajeva:

"Hibridna reprezentacija točaka borbe može se iščitati iz nove mape koju smo nazvali 'Sastavljena mašina otpora', a taktike koje smo iščitali u intervjuima sa akterima ove 'mašine otpora' implementirali smo u imagirani krajolik, počevši od zahtjeva za drugačijim načinom upravljanja gradom, raspodjele viška vrijednosti u njemu kao i kontrole resursa. Zahtjeve koje smo iščitali na terenu pokušali smo implementirati u novi, imaginarni krajolik na stvarnom mjestu, Puli, imaginiran stvarnim zahtjevima. Prostor na koji se referiramo, tj. u njemu imaginiramo je prostor Pulskog zaljeva, ne zato što je on specifičan ili po nečemu poseban u odnosu na neke druge gradove, nego je naprosto prostor koji najbolje poznajemo. Sa tri prostorne mašine pokušat ćemo zamisliti drugačije operiranje gradom, u njega ćemo upisati značenja drugačija od onih koje upisuje kapitalizam poput vlasništva, parcele ili katastarske čestice. To je prostor koji bi trebale kreirati kategorije iščitane iz zahtjeva onih koji unutar svojih specifičnih borbi zahtjevaju upravo drugačije odnose upravljanja, raspodjele i kontrole prostora grada. Dakle, pomoću zahtjeva i praksi koje smo naučili od skupina koje smo intervjuirali, konstruiramo grad u koji se upisuju drugačije, možemo ih nazvati i nove, socijalne situacije. Povezivanje sa stvarnom urbanističkom situacijom se može iščitati u namjeri da se prostornim resursima za početak drugačije upravlja, da se o njima direktno demokratski odlučuje za razliku od postojeće prakse koja prostore poput Pulskog zaljeva instrumentom planova tretira kroz pojmove parcela i privatnog vlasništva upisujući im namjene odozgo."

Neposredna demokracija zahtijeva neposredan prostor ili o postavu
Zasebni radovi Igora Bezinovića, Hrvoslave Brkušić i Siniše Labrovića također polaze od ishodišnih točaka analize Pulske grupe. Labrović objašnjava pozadinu svog angažmana: "Došli smo do toga da napravim site-specific performanse koji bi bili vezani uz ono što je izbor Pulske grupe, a što nam je i svima poznato, ta mjesta koja mogu biti metafora ili su paradigmatska mjesta borbe, zloupotrebe ili pokušaja zloupotrebe javnog prostora, javnih dobara... Već neko vrijeme imao sam ideju za performanse koji ne bi bili osmišljeni za publiku, za interakciju, pa čak ni akciju, nego bi bili vrsta znaka, tjelesne geste – odustajanja od akcije, koji bi kroz neko duže vremensko trajanje na jednom mjestu počeli proizvoditi značenje." Labrovićeve tjelesne geste uprostorene na odabranim lokacijama, fotografski je, za venecijanski postav, zabilježio Boris Cvjetanović, a uz dokumentacijske fotografije performansa, Pavelić je za postav iz Cvjetanovićeve arhive izabrao tri serije fotografija koje reprezentiraju korisničke taktike upotrebe javnog prostora generalno te sam grad kao scenografiju iz koje se, na temelju korisničkih tragova i naznaka korištenja prostora, iščitava življeni prostor kao pozitiv nasuprot negativu zacrtanom urbanističkim planovima. Igor Bezinović i Hrvoslava Brkušić autori su kratkometražnog filma naslovljenog kao i cjelokupan hrvatski postav – Neposredna demokracija zahtijeva neposredan prostor4 – koristeći arhivske materijale prikupljene na mjestima prostesta: "Ideja je da video bude popratni namjenski rad koji treba omogućiti posjetiteljima dojam ulaska u dinamičnu sredinu – bučnu i prepunu vizualnih podražaja i da to nije film koji se gleda od početka do kraja, nego videoinstalacija koja stvara ambijent i tenziju u tom prostoru. Video je nastao prema ideji Tomislava Pavelića, a mi smo ga realizirali skupljanjem različitih video materijala s protestnih lokacija, uglavnom amaterskih, od kojih smo stvorili 10-to minutni film koji se vrti u loopu."
Uz istraživačke i konceptualne smjernice timskog angažmana koje smo pokušali ocrtati, o samom fizičkom postavu preuranjeno je pisati. Spomenut ćemo samo da je zamišljen kao dinamična, multimedijalna prostorna instalacija u kojoj će "Sastavljena mašina otpora" i rezultati post-kapitalističkog imaginiranja Pulskog zaljeva biti prostorno integrirani u niz video-instalacija, a uz navedene Cvjetanovićeve fotografije (Labrovićeve izvedbe i zasebne serije) te filma Igora Bezinovića, projicirat će se i dva filma Pulske grupe - Most za Valelungu5 i Čistina6. Postav je osmišljen na dvije razine, od kojih je prostorna, ambijentalna instalacija usmjerena na senzoričko i zamišljena kao mjesto rastvaranja problematike audio i vizualnim impresijama, a problematska, teorijska razina sadržana je u popratnom katalogu, odnosno novinama. Teorijska razina ovih novina integralni je dio rada, a novine, između ostalog, sadrže i intervju kojeg je Pulska grupa provela s američkim filozofom Michaelom Hardtom.

Od portreta realnosti do instrumentalnog imaginarija
Pojava urbanog aktivizma nikako nije novost, ali ipak je riječ o rijetkim prilikama u kojima se opredmećuje osnaživanje građanstva. Iako građani sami po sebi nisu aktivisti, zalaganje za prostornu zastupljenost putem kolektivnih manifestacija donosi osjećaj urbane pravde – s oslobađajućim učinkom, čak i kad ne poluči faktične promjene. Dok je svrha reprezentacije, tj. dokumentiranja i objašnjavanja fenomena, u ovim procesima sama po sebi razumljiva za senzibilizaciju javnosti, pravi izazov je njihova transformacija u moguću metodologiju akcije, pitanje koje struka u ćorsokaku tek recentno započinje problematizirati.

Jedan od preciznijih opisa ove problematike daje Wouter Vanstiphout, teoretičar arhitekture i profesor na Tehničkom sveučilištu u Delftu, pišući u svom nedavno objavljenom članku7 o jezivoj rezonanciji između odumiranja našeg demokratskog sustava i moralne neodlučnosti arhitektonske struke, gdje arhitektura mahnito vrluda između podvrgavanja korporativnoj moći i neo-anarhističkih bottom-up participativnih eksperimenata, dok projektiranje javnog prostora i objekata kao politički temelj arhitekture i planiranja nestaje iz portfelja, odnoseći sa sobom i moralni legitimitet ovih disciplina. Vanstiphout pritom fundamentalniji rezon istinski progresivne urbane agende za arhitekturu i planiranje nikako ne vidi u partizanskom izboru jednog od ova dva tipa stranačke politike, već u ponovnom uključivanju arhitekture i urbanizma u javno odlučivanje, koje obuhvaća najveći broj građana te podrazumijeva unapređenje i institucionalizaciju zasad slučajnih participativnih eksperimenata, koje bi prostorno odlučivanje učinilo pravim demokratskim procesom.

Sudjelovanje jedne prilično radikalne (i na razini hrvatske arhitektonske struke neprepoznate) prakse kao što je Pulska grupa na reprezentacijskoj manifestaciji poput Bijenala sigurno predstavlja našu, lokalnu legitimaciju opisane globalno rasprostranjene problematike. S druge strane, ovdje se možda već počinje pojavljivati i jedna druga vrsta imaginacije budućih gradova, nakon što je postalo jasno da je u većini slučajeva jedina vizija koju Gradski dužnosnici imaju – sumnjivo slična viziji privatnih investitora. Možda bi, daljnjom analitičkom razradom, neka od dosadašnjih saznanja Pulske grupe mogla prerasti i u određene strategije za koncipiranje gradova, ili bar nekih njihovih dijelova odnosno aspekata, temeljene na više urbane pravde, upravo na tragu navedenog Vanstiphoutovog razmišljanja. Prema riječima Puljana, određena čitanja mogla bi se primijeniti i u uvjetima svakodnevnog urbanog planiranja: "Sviđa nam se ovo svakodnevno urbano planiranje, budući je prostorno planiranje dugotrajan proces koji uključuje veliku birokratsku mašinu, možda možemo occupy pokrete nazvati svakodnevnim planiranjem, koje se može označiti kao 'priručnik za pobunu'. U tom slučaju su grad i njegova svakodnevnica temeljeni na direktnoj demokraciji, tj. na uključenosti svih onih koji unutar tog prostora žive u njegov razvoj. 'Occupy' ili okupacija javnog prostora i njegovog zauzimanja bile bi tako metode ovakvog prostornog planiranja, a ne izuzeti slučajevi."

Je li rizomatsko suprotstavljanje partikularnih, točkasto raspršenih borbi naspram dominantne hegemonijske sprege kapitala i tržištu orijentirane politike jedini put do paradigmatske promjene ili radikalne prakse na tragu Pulske grupe mogu ponuditi alate za imaginiranje sistemskih promjena unutar same arhitektonske struke? Je li demokratičnost ovogodišnjeg izbora za Venecijanski bijenale, iz perspektive struke, naprosto privremena aproprijacija – sretna okolnost proizašla iz podudarnosti teme Common grounds s inače marginaliziranom praksom Pulske grupe, ili ta demokratičnost proizlazi iz želje/potrebe za konkretnim, sistemskim promjenama? Drugim riječima – hoće li se i sljedeće godine u arhitektonskim rubrikama spominjati, na primjer, direktna demokracija ili post-kapitalizam? Na isti način na koji Pulska grupa imaginira, odnosno projicira svoju viziju u prostor Pulskog zaljeva, mi bismo, iz podjednako utopijskog stajališta, voljeli mogućnost sistemske promjene projicirati u polje edukacije. Hibridnost arhitekta-građanina naznačuje i smjer potrebne promjene koja disciplinarnu stručnost i socijalnu osjetljivost arhitekata izjednačuje po važnosti. Kruti edukacijski mehanizam trebao bi se rastvoriti u smjeru demokratizacije – fundamentalnih eksperimenata s participacijskim modelima projektiranja okrenutih krajnjim korisnicima i dijalogu s humanističkim disciplinama. Socijalno orijentiran stav trenutno nije samo jedna od opcija političkog odabira, nego moralno-metodološka nužnost. Svođenje lijevo orijentiranog političkog stava pod metodologiju – priznajemo – svakako je pokušaj indoktrinacije, ali u istoj mjeri u kojoj je, naizgled apolitična edukacija, zapravo priprema za brak s neoliberalnim tržištem.

 

  1. http://www.labiennale.org/en/architecture/exhibition/13iae/
  2. Usporedi s: Erbel Joanna i Ostolski Adam: The Artist-Citizen: New Directions in Political Art in Poland. U: Land of Human Rights: Artistic and Activist Strategies of Making Human Rights Visible. Ur: L. Huber, J. Laister, A. Lederer, M. Makovec i O. Ressler. Revolver Publishing by VVV, Berlin, 2009.
  3. Pulska grupa: Pulska deklaracija. U: Grad POST-kapitalizma. Ur: Pulska grupa. Centar za anarhističke studije, Zagreb, 2010.
  4. http://www.youtube.com/watch?v=_f5u6M3SPCg
  5. http://www.youtube.com/watch?v=XQ1rTOexR88&feature=plcp
  6. http://www.youtube.com/watch?v=bNOcexLPSP8
  7. http://www.bdonline.co.uk/comment/architects-are-drifting-away-from-democracy/5039955.article

 

vezani embed

  1. dobrodošla demokratizacija - čistina

vezani sadržaj

SPONZOR