ČIP | 09 - 12 | 2012 | Tema broja  

Fundamenti ili fundamentalizam

Razmišljanje na temu Venecijanskog bijenala arhitekture 2014.

Ivan Rupnik

Još u doba dok je arhitektonska disciplina bila opsjednuta idejom afirmacije svojih fundamenata, naglašavajući vlastitu autonomnost strogošću sintakse ili lingvističkim izričajima, Koolhaas je u nju unio dašak svježine, ističući prije svega bliski odnos arhitekture i njezinog konteksta. Ovo se najbolje vidi u jednom od njegovih najranijih teoretskih djela, knjizi Delirious New York iz 1977. Umjesto da slijedi Venturijev put “otkrivanja” elemenata akademističke sintakse u vernakularu Las Vegasa ili Long Islanda, Koolhaas se odlučio za jedan aktivniji i produktivniji odnos arhitekta i Grada, odnos koji bi bio platforma za novi, metropolski način života. On nije nudio predeterminirane mehanizme kontrole društva i ponašanja, poput nekih struja unutar moderne, niti je sugerirao čitkost osnovnih arhitektonskih komponenti, kao što su to – pod utjecajem lingvističkih teorija strukturalizma i post-strukturalizma – radili mnogi njegovi kolege u to doba.

Jedan od najfundamentalističkijih arhitekata tog perioda, Peter Eisenman, tvrdio je tada da je odnos arhitekture i društva, materije ili tehnologije tek romantična iluzija; arhitekti bi trebali usvojiti fundamentalne sintaktičke elemente svoje discipline i suočiti se s činjenicom da proizvodnja značenja kao primarne poruke arhitekture – nije moguća. U jednom od svojih ranijih tekstova o Giuseppeu Terragniu, Eisenman naglašava superiornost Terragnijevog sintaktičkog pristupa u odnosu na Le Corbusierova djela u kojima se još prepoznaju asocijacije na pokrivala za glavu časnih sestara, na brodove, strojeve i balkanske kuće. Eisenmana ovdje spominjem zbog njegove nedavne kritike upućene studentima arhitekture, na MoMA-inom simpoziju o Le Corbusieru. Eisenman se žalio da ovi budući arhitekti ne znaju ništa o švicarsko-francuskom majstoru, a da su umjesto toga opsjednuti parametarskom arhitekturom i idejom održivosti, dakle tehnološkim i društvenim temama koje, po njegovom mišljenju, arhitekturi nisu fundamentalne. Eisenmanova kritika čini se ironičnom; korijeni parametarskog dizajna i opsesije programiranjem kao novih “fundamenata” u sjevernoameričkom arhitektonskom obrazovanju, mogu se tražiti upravo u njegovim pedagoškim principima, umjesto u samim informatičkim tehnologijama.

Teško je predvidjeti kojima će se to “fundamentima” Rem Koolhaas baviti na sljedećem Bijenalu. Njegov minuli teoretski rad sugerira shvaćanje da “arhitektura ovisi”, da se poslužimo izrazom Jeremyja Tilla, i mnoga su njegova istraživanja tragala za tehnikama koje bi omogućile arhitekturi da bude aktivnija van uskih granica same discipline. Arhitektura, kao i bilo koja druga profesija, svakako mora braniti svoju poziciju u liberalnom društvu, u kojem druge struke često lobiraju za komad njezinog stručnog podrucja. Ova vrsta strukovnog lobiranja u Europi ima dugačku povijest, dok su je u Sjevernoj Americi arhitekti-džentlmeni otkrili tek kad je vjerojatno već bilo prekasno. Margaret Crawford, u svom tekstu “Mogu li arhitekti biti društveno odgovorni” (“Can Architects Be Socially Responsible”), tvrdila je da su sjevernoamerički arhitekti, fokusiranjem na pitanje akademske autonomije, umjesto na aktualnu poziciju arhitektonske struke u društvu, ozbiljno ograničili vlastito djelovanje. I moje vlastito istraživanje o recentnim arhitektonskim praksama u Hrvatskoj, A Peripheral Moment: Experiments in Architectural Agency, bavi se sličnim temama strukovne učinkovitosti (agency). UHA-ina organizacija javnih natječaja bila je ključna u afirmaciji autonomije i angažmana arhitekonske struke u post-socijalističkom periodu. Kako će se pak strogo definirana pozicija arhitektonske prakse u Europskoj Uniji odraziti na hrvatsku arhitekturu u desetljeću koje je pred nama, teško je sa sigurnošću predvidjeti, ali će vjerojatno zahtijevati iznalaženje čitavog jednog novog niza strukovnih i profesionalnih fundamenata.

Rem Koolhaas je izjavio da će se Bijenale sljedeće godine “fokusirati na povijest i evoluciju arhitekture u zadnjih 100 godina”. Prije točno sto godina, na izložbi Werkbunda u Kölnu 1914., jedan drugi utjecajni arhitekt i teoretičar, Hermann Muthesius, naveo je cijeli novi set strukovnih fundamenata, nastao na temelju vlastitih istraživanja o vernakularnoj arhitekturi, novoj organizacijskoj logici industrijske proizvodnje te rađanju nove masovne kulture. Njegovo izlaganje bilo je kratko, fokusirano na izraz koji je bio nepoznat tadašnjoj publici; typisierung, odnosno tipifikacija. Muthesius se najvjerojatnije oslanjao na svoje prethodne publikacije i predavanja, uključujući knjigu Style-Architecture and Building-Art: Transformations of Architecture in the Nineteenth Century and Its Present Condition, u kojoj je napadnuta opsjednutost discipline vlastitom poviješću (umjesto bolje svijesti o povijesnom razvoju i trenutku). Uz ovu, tu je bila i knjiga u tri sveska The English House, koju možemo usporediti sa današnjim SMLXL-om, kako bismo bolje dočarali kontekst u kojem je nastala.

Kroz Werkbund, pojedini su arhitekti dobili i priliku da se pozabave novom i vrlo profitabilnom granom prakse, dizajnom industrijskih proizvoda. Muthesius je očekivao da će ova nova veza između umjetnosti i industrije promijeniti oba polja, ali je na kraju bio razočaran kad su arhitekti poput Henryja van de Veldea jednostavno zamijenili historicistički jezik “whiplash” stilom. Iako nije mogao očekivati da će forma jednostavno početi slijediti funkciju, ili, u ovom slučaju, proizvodnju, Muthesius se nadao da će arhitekti ipak nešto naučiti od industrijske organizacijske logike, logike koja je tada počela utjecati na samu strukturu njemačke države, logike koja će poslije definirati i druge aspekte arhitektonske prakse, poput urbanizma i masovne stambene arhitekture.

Van de Velde je tvrdio da su Muthesiusove nejasne ideje o tipifikaciji tek povratak kanonima akademističke prakse, formulama protiv kojih su bili članovi Werkbunda. Van de Veldeove optužbe i opća zbunjenost najbližih pobornika nagnali su Muthesiusa da povuče svoj prijedlog. Ipak, pojava DIN normativa 1917., novih standarda za različite industrijski proizvedene produkte, koje su definirali inženjeri a ne arhitekti, ohrabrilo je Muthesiusa da prilagodi i ponovno publicira svoju tezu 1918., koristeći novi izraz, typenbau, odnosno tipska zgrada i tipska izgradnja. Ovim je poticao arhitekte ne samo da razmišljaju o utjecaju mehanizacije nego i o utjecaju birokratske standardizacije na proces projektiranja, kako bi iznašli načine kako da aktivno utječu na ovu novu paradigmu.

Za Muthesiusa, arhitektonska disciplina nije mogla zadržati svoju usku specijaliziranost, i ono što je Stanford Anderson nazivao semi-autonomy [polu-autonomijom], jednostavnim branjenjem fundamentalnih principa. Ako struka, redefinicijom vlastitih fundamenata, neće sama anticipirati političke i tehnološke promjene, redifinirat će ih netko drugi. Werkbund je, kao lobistička grupa, uspio uvjeriti njemačku industriju da arhitekti konzumerizmu imaju za ponuditi nešto od temeljne važnosti. Između dvaju svjetskih ratova, arhitekti poput Martina Wagnera i Ernsta Maya uspjeli su utjecati na razvoj stambenih standarda. Mies van der Rohe, član Werkbunda i jedan od Koolhaasovih uzora, uspio je, ako ne posve usmjeriti a ono izvršiti značajan utjecaj na oblikovanje korporativnih nebodera, tih tipičnih prostora uslužne ekonomije.

Sam Koolhaas bio je često optuživan da je previše prijateljski raspoložen prema “silama tržišta”, dok su drugi pak jednako problematičnim smatrali njegov benevolentni odnos prema svjetskim diktaturama. Kako biti angažiran a opet zadržati određeni stupanj kritičke distance, čini se danas svetim gralom ove često prostituirane discipline. Tehnološke i društvene promjene, kao posljedice “digitalne revolucije” ili “energentske krize”, ili bar njihove manifestacije, imat će velik utjecaj na same fundamente arhitekture, baš kao što su u renesansi razvoj knjigovodstva, ili pojava moderne države u prosvjetiteljstvu, sudjelovali u stvaranju bezvremenih fundamenata onoga što danas nazivamo arhitekturom s velikim A.

Fundamenti arhitektonske discipline ne bi morali ili čak ne bi smjeli odražavati sve recentne promjene, ali se ni sama disciplina ne bi smjela povlačiti u fundamentalističku poziciju. Fundamenti discipline mogli bi se najbolje shvatiti ne samo kao “službena uniforma po kojoj je netko prepoznat kao arhitekt”, da se poslužimo izrazom Reynera Banhama, nego bi trebali biti sredstvom angažiranosti.

vezani sadržaj

SPONZOR