ČIP | 01 - 04 | 2012 | Razgovori  

Gdje misao postaje materija

Razgovor s Emilom Šverkom; o arhitektonskoj teoriji, natječajima i nagradama, edukaciji i praksi

Jakša Kalajžić

(NAPOMENA: razgovor s Emilom Šverkom vođen je u Splitu, 16. lipnja 2012.)
Čini se da nema boljeg trenutka za razgovor o arhitektonskoj teoriji i arhitektonskoj ideji od ovog vremena u kojem velik broj arhitektonskih praksi u Hrvatskoj, Europi pa i svijetu proživljava svojevrsno zatišje, vremena u kojem se i jedan Eduardo Souto De Moura deklarira kao arhitekt bez posla.

 

Prošle je godine nagradu Viktor Kovačić za životno djelo primio profesor Ivan Crnković. Jedan od važnijih trenutaka njegova opusa svakako je i osvajanje prve nagrade na natječaju Shinkenchiku 1983. za projekt Novog hrvatskog dvorca. Čini se da se ponekad previđa činjenica da ste Vi koautor spomenutog projekta. Kako je došlo do te suradnje s Crnkovićem i kakva je ona bila?

Početkom 70-ih bio sam student kod prof. Crnkovića, tada asistenta akademika Begovića. Kako smo i Crni i ja završili tehničku školu i osjećali se lišeni "klasične filozofske skrbi", bilo je logično razmišljati u jednom semantičkom okruženju "neokrnjenom apsolutnom edukacijom". Vrlo često poput stepskog vuka: kad osjetiš da je razum nemoćan, uvijek ti ostaje njuh.
Ali tu moram odmah reagirati i deklarirati svoju vjeru u znanje, da se u nastavku "ne izgubimo u prijevodu".
To je bilo vrijeme naših početaka, Crnkovićevih komentara mojega rada i selektiranja literature. Mislim da smo obojica imali više koristi od čitanja dok nam je poznavanje engleskog bilo na jednoj, možemo reći, dirljivoj razini. Kasnije, s napretkom poznavanja jezika, posljedično su izostajale provokacije koje bi se prije kao neistražene teme nametale logikom "gluhog telefona".
Govoriti izolirano o natječaju Shinkenchiku iz 1983. tek će djelomično predstaviti našu suradnju. Jer bio Crni aktivno uključen u neki konkretni projekt ili ne, on je našim naizgled bezazlenim čavrljanjima o arhitekturi bio prisutan u mnogim projektima, pa tako ima svoj neizbrisivi "layer" i u natječaju Shinkenchiku iz 1975, koji sam dobio s Ivanom Šverko.
Negdje početkom 80-ih Crni i ja smo radili, u početku potpuno nezavisno, na dvjema kućama: onoj sa šest jednakih soba i onoj sa simultanim ulazom u četiri prostorije. Obje smo slali na natječaje, ali sve je krenulo tek kad nam se u jednom od žiriranja dogodio Graves... recimo, srećom; kao što se Venturijevoj "Complexity..." u pravom času dogodio Scully.

 

  • untitled

Gdje je tu "Domino House"?

Villa Jennie_1 s tim prethodnim kućama dijeli tek površnu sličnost jer je njezina dominanta vezana uz temu dolaska i odlaska, odnosno "ulaznih i izlaznih fasada". Upravo radi njihove istovremenosti kuća posjeduje elemente da konceptualno definira "Glass House", a radi dnevnog boravljenja pred fasadom moguće ju je poistovjetiti s "Mediterranean House".
Na natječaju Artifex 1984, "Mediterranean House"... nije se dogodilo ništa.

 

Vratimo se natječajima Shinkenchiku. Kako i u kojim socio-političkim, kulturnim, ekonomskim i ideološkim okolnostima nastaje projekt iz 1975?

Možda je pitanje predimenzionirano i Vašem sugovorniku pridaje preveliku važnost uranjajući ga u tako zahtjevan kontekst, jer percipirano mojom mladenačkom optikom sve je djelovalo puno jednostavnije: dogodilo se da su tadašnje konkretne okolnosti konfigurirale moje ambicije i usmjerile ih na neki oblik skrovitog rada namijenjenog najužem krugu istomišljenika. Bez pretjeranih prilika za realizaciju svojih projekata, logično je iznuđen poriv za sudjelovanjem na teoretskim natječajima, dijelom i kao potreba za provjerom vlastite pozicije unutar nestandardne, kako kaže Crni, "neobične običnosti".
Ali nije teoretski rad ekskluzivitet tadašnjih lokalnih specifičnosti: na tom natječaju iz 1975, koji je žirirao Arata Isozaki, nagrade smo dijelili s G. P. Frassinellijem iz Superstudia, Ronom Herronom iz Archigrama, H. Holleinom, T. Hennehganom... a nekoliko godina kasnije prvu nagradu osvaja Peter Smithson.

 

Koliko su Vama kao mladom arhitektu uopće bili bitni natječaj poput Shinkenchikua i uspjesi koje ste ostvarivali na njima? Biste li i danas radili takve natječaje i takve projekte?

Kad je 1975. nagrađena "House for a Superstar", imao sam 25 godina, pa još možemo govoriti o utjecaju uspjeha na mladog arhitekta iako se radilo o utjecaju s doista specifičnim efektom. Znam da mi nećete vjerovati, zato neću ni govoriti o tome da nam je bilo nelagodno, jednostavno nismo bili spremni za iole prikladnu ekspoziciju. Bilo nam je dovoljno da smo nagradu na međunarodnom natječaju našim vršnjacima predstavili mogućom, o čemu svjedoči cijeli niz kasnijih sudionika i laureata Shinkenchiku natječaja od Majia Vlahovića do, s nekoliko uzastopnih nagrada, Penezića i Rogine.
Sudjelovanje na takvim natječajima treba prepuštati mlađima, ali u dnevnim aktivnostima to ne znači uzmicanje od radosti stvaranja prepoznavanjem i odabirom fertilnih klica, jer uvijek je lijepo baviti se onim što nečemu prethodi.

 

  • untitled

Kamo je i kako nestala kultura takvih natječaja danas? Mislite li da bi mladi arhitekti i danas mogli profitirati od bavljenja tom vrstom arhitektonskog istraživanja i razmišljanja? I konačno, što možete reći o primjenjivosti tih iskustava?

Sasvim sigurno, ako materijalno nije kriterij, mladi profitiraju vježbajući apstraktno razmišljanje, a o kvaliteti njihova profiliranja kao arhitekata da i ne govorimo. Pogotovo u današnje vrijeme, kojim vlada površnost i senzacionalizam, jedno autentično propitivanje nekontaminirano "bugovima" neprocjenjiv je zalog za perspektivu mladog arhitekta.
Nemam osjećaj da kultura njegovanja takvih natječaja drastično jenjava, možda je ta kultura samo mutirala u pritajeni dio procesa projektiranja kao standard. Sasvim sigurno da brzina komuniciranja kumuje mogućnosti usporedbe, što kod autora potiče kompetitivnost ali i često nekritičnu prepoznatljivost. Dopuštam da imam pristranu percepciju s obzirom na to što sam jednom nogom u edukaciji: u završnom semestru, koji vodim s prof. Njirićem, naprosto inzistiramo na teoretskoj predigri. A tu je, uz ostale svjetske poslastice, i Think Space, gdje je Hrvoje bio jedan od žiratora. Posljednjih deset godina napravio sam na desetke natječaja i projekata s nekada mladim prof. Kezićem, a za one koje poznaju samo njegov "veliki opus u relativno kratkom vremenu" evo i dodatka: svojem arhitektonskom izrazu Neno apsolutno pretpostavlja teoretsku dimenziju svojeg djelovanja.

 

Kad smo već kod takvih, spekulativnih i vizionarskih, teoretskih i eksperimentalnih projekata: je li moguć ponovni procvat paper architecture i eksperimenta kao legitimnog oblika arhitektonskog djelovanja? U današnjim uvjetima krize i manjka narudžbi to bi svakako bio logičan odgovor na suženi manevarski prostor i više slobodnog vremena. Ili je konceptualno, teorijsko razmišljanje o arhitekturi danas silom prilika (odnosno presudnim utjecajem profita) i brzinom promjena osuđeno na iščezavanje?

Izgleda da je ta rijetka milost pružena tek Kniferu, koji vjeruje "da je svoje posljednje slike već napravio, a prve možda nije". Meni se čini da arhitekt čiju povijest ne oplahuje paper architecture kao njegova vlastita stvaralačka realizacija sasvim sigurno neće kao "formirani graditelj" višak vremena utrošiti na "črčkarije". Uvijek se treba podsjetiti da galeb J. Livingston ne leti zato što ima krila, nego zato što ima želju za letenjem.
Ta paper architecture, već u startu predodređena da ostane crtež, predstavlja sebe samu, a ne fragment ili fazu neke "nepostojeće budućnosti". Moguće ju je poistovjetiti s odjećom s modnih pista koja se ne seli izravno na ulicu, ali još uvijek govorimo o odjeći. Za razliku od npr. Petercolovih Polovica, koje predstavljaju namjerno prekinut nezavršen crtež, paper architecture je završen i potpuno kontroliran autorski izraz, s arhitekturi svojstvenim vokabularom.

 

Interesantno je usporediti današnju grafiku arhitektonskih natječajnih radova s grafikom prije 30-ak godina. Moguće je uočiti snažan zaokret od hermetičnog ili apstraktnog k sve narativnijem izrazu. Kao da postoji bojazan da bi protežnost arhitektonske teze načinom prezentiranja projekta ugrozila njegovu razumljivost, samim tim i njegovu konkurentnost. Je li moguće da u današnjem sustavu žiriranja više nema strpljenja za iščitavanje i razumijevanje projekta i napor da se honorira njegova konceptualna cjelovitost koja uključuje i stav o prezentaciji arhitektonske ideje? Pristupa li se žiriju danas kao samo još jednom investitoru? Postaje li sell, sell, sell princip prodaje sve presudniji?

Nekadašnja grafika, mislim na neke meni drage prostorne prikaze iz perioda moderne, bila je komprimirana na Brancusijev efekt, na artističku informaciju o pojavnosti kuće. Kasnije se grafika obogaćivala sukladno modnim trendovima i revivalima, doduše nikad do anakronizma, ali je težnja oponašanja stvarnosti unutar logike crteža bila progresivna i evidentna. Unutar tog "must have" registra stasalo je međutim i nekoliko izuzetnih autora, da spomenem samo Branku Kaminski, čiji je "poetski realizam" oduvijek bio lišen namjere da bude dvojnik, ionako nedostižnog, savršenstva.
Današnja standardna grafika, sad pak mislim na ukupnost prezentacije natječajnog rada, podložnija je bržem razumijevanju, iako je "pristupačno" pojednostavljenje ponekad hineće i na razini dječje tektoničke strukturiranosti. Druga krajnost prisutna na natječajima jest "prezentacija namjerne nerazumljivosti", što bi imalo staviti žiri u poziciju "zapuštenog intelektualca" koji nije dorastao iščitati predloženo rješenje.
Svijest o projektu jednaka je svijesti o detalju, pa se Vašem pitanju o protežnosti arhitektonske teze pridružujem kao konstataciji.
Zato na natječajima ne običavam raditi ustupke koji u cjelinu uvode "šum"; ali kad je u pitanju "klasični" investitor, obično napravim po dva "ista" rendera, jedan za "njega", drugi za mene, dakle različito od priče o slikaru koji uvijek radi dvije "iste" slike jer uvijek jedna bude bolja.
A "sell, sell, sell"... pjevni je libreto, je li ga već netko uglazbio?

 

  • untitled

Vezano uz prethodno pitanje: kompjutori su promijenili prezentaciju arhitekture općenito, kako 3D tako i 2D. Koji je Vaš pogled na nove tehnologije, koji je Vaš stav?

Morat ću opet od sredine pa prema rubu koji oblikuje konturu: kako sebe nisam smatrao nekim posebno uspješnim crtačem, iz neke vrste opreza radio sam slojevite kolaže u kombinaciji s crtežom. Uglavnom formata A4. Dolaskom kompjutora u prvo vrijeme sam se novoj tehnologiji nametao tehnikom kolažiranja, što je velikim dijelom paraliziralo mogućnosti nove ponude.
S vremenom sam shvatio da se kompjutor ipak dade personalizirati, pa se crteži mogu drastično razlikovati, kao npr. piti pivo "iz pive ili iz čaše".

 

Koji su arhitekti, umjetnici, mislioci, profesori formativno djelovali i najviše utjecali na vas?

Louis I. Kahn, Robert Venturi, meni uvijek nekako preveliki LC, Arata Isozaki, zatim Soren Kierkegaard, F. Nietsche, Jorge L. Borges, Josip Vaništa, Marcel Duchamp, Sol LeWitt, Goran Trbuljak... Led Zeppelin, Nico sa i bez Velvet Underground ... "ali to nije sve, prvih..."

 

Koje suvremene arhitekte na današnjoj globalnoj sceni nalazite (sadržajno) konceptualno relevantnima i utjecajnima, inspirativnima? Što trenutačno čitate, slušate?

Od danas aktivnih arhitekata posebno su mi bliski braća Mateus, Jean Nouvel i Steven Holl. Namjerno neću posebno navoditi H&deM i Koolhaasa jer su oni ionako nezaobilazni. Još uvijek volim prelistati "Poetiku glazbe" Igora Stravinskog i poslušati Mikea Bloomfielda, Parova Stelara i ponekad Fat Freddy's Drop. Rado se prisjetim Antonionijeva filma "Blow up" i "Dogvillea" Larsa von Triera. Yimou Zhangov "House of Flying Daggers" moj je rado viđen gost kao i Jarmuschev "Put samuraja". Na neki način i Iñárrituov "Biutiful". Od knjiga ponovo čitam jednu malu ali poprilično debelu, Cervantesove "Novelas ejemplares".

 

Dvadeseto je stoljeće, posebice od šezdesetih godina nadalje, donijelo velik broj konceptualno-teorijskih arhitektonskih pokreta i ideja. Što je danas ostalo od teorije? Ako se početkom devedesetih arhitektonski diskurs još uvijek mogao nazivati modernim pluralizmom, govorimo li danas o prevladavajućem monizmu? Koliko se izmijenio globalni arhitektonski diskurs u posljednjih 30-ak godina? Koji su rezultati takvih promjena?

Je li tu distorziju arhitektonskog diskursa potaknuo raskorak ili sukorak s vremenom? I sad ja pitam vas, kako ćemo npr. klasificirati doprinos Bonita Olive globalnom diskursu kada je uveo transavangardu?
Danas možda možemo govoriti o multimonoizmu.

 

Postoji li danas, u vremenu krize i globalne erozije kriterija i sustava vrijednosti, potreba za reafirmacijom one Tafurijeve lijeve premise o vrijednosti bilo kakve arhitektonske teze – bez obzira na kvalitetu – koju nije inducirao kapital?

Nije uputno biti isključiv, pa neću jednoznačno odgovoriti na pitanje.
Ali podsjetit ću na Gorgonin "Komisijski pregled dolaska proljeća" kada se nekoliko bliskih umjetnika usuglasi i definira proljeće.

 

Čini se da je danas vizualni jezik važniji od arhitektonskog diskursa. Dovodi li ta temeljna zabluda (što iz čega proizlazi) do svojevrsnog zaglupljivanja globalne arhitektonske prakse, stvaranjem jednog univerzalnog arhitektonskog jezika koji nije posljedica sadržaja, nego pukog postmodernističkog sempliranja, pun besmislenog nabacivanja referencama i uzorima?

Mogu se složiti da je vrijeme dominacije manire i da se arhitektonski diskurs nudi na sniženju. Odnos misaono-vizualno je vulgarno direktan, a interpretacija je svedena je na ilustraciju.
Ono što mene interesira u odnosu misaono-vizualno jest upravo zona konverzije gdje se rađa i gnijezdi artistička dimenzija rada, dakle zona kreativnog "prelaska" misli u materijalno.

 

Kako komentirate gotovo nepostojanje relevantne arhitektonske kritike na ovim prostorima? Čemu toliki oprez i automatizirana afirmativnost?

Ne može se reći da na ovim prostorima ne postoji arhitektonska kritika, formulacija je malo prestroga. Treba se samo prisjetiti naprosto fantastičnih tekstova danas pokojnih Antoanete Pasinović i Frane Gotovca, koji su visoko postavili letvicu, ali imaju dostojne sljedbenike u Maroju Mrduljašu i kolegama okupljenih oko časopisa Oris, da spomenem samo trenutačno najprisutnije.
A pitanje opreza i automatizirane afirmativnosti? Oni su uvijek suputnici ravnoteže straha.

 

  • untitled

U proteklih desetak godina, zahvaljujući izvjesnom sinergijskom djelovanju najistaknutijih arhitektonskih praksi, hrvatska je scena postala donekle prepoznatljivom ili bar prepoznatom u svijetu. Što nakon tog koraka, kako potaknuti daljnji razvoj i pluralizam arhitektonske teorije i prakse u Hrvatskoj?

U pravu ste, trenutačno je arhitektura jedan od ozbiljnijih hrvatskih izvoznih proizvoda. Rekao bih da je riječ o priznanju ravnopravnosti u suparništvu, a za dalje nalazim podršku u Kušanovu savjetu: stani na proplanak i počni brzo mahati rukama uokrug, a sve ostalo je identično uobičajenom polijetanju helikopterom.

 

Veliki broj današnjih arhitektonskih projekata nastaje bez postavljanja suštinskih pitanja, i fokusira se samo na zadovoljenje programa, funkcionalnih zahtjeva i sl. Čak i među studentima moje generacije postojala je jedna opća zabluda o pojmovima kao što su diskurs kao način razmišljanja ili arhitektonski jezik kao alat provođenja arhitektonskih premisa. Indikativan je bio (i često još uvijek jest) pogrešan način gledanja na postmodernizam i dekonstrukciju kao arhitektonske jezike, a ne načine razmišljanja o arhitekturi. Koji je razlog tako lošem razumijevanju, radi li se o propustima u obrazovnom sustavu ili pak o inerciji pojedinca?

Moja generacija je još imala sreću biti odškolovana na autentičnim veličinama, koji su kao neki reperi olakšavali kretanje u mračnom ili nepoznatom. Novo vrijeme promovira mnoštvo lučonoša, čak izrazito kvalitetnih ali hibridnih i koji se reproduciraju jedino kloniranjem.
Pa evo i odgovora na nepostavljeno pitanje: Splitu je dovoljan jedan Peristil.
Za "pogrešnu" vizuru na način razmišljanja o arhitekturi ne krivite edukaciju, problem je u dostupnosti enormne količine neselektiranih informacija.

 

Koliko Vaša praksa i Vaši izgrađeni projekti odražavaju Vaša konceptualna razmišljanja i zaključke Vaših natječajnih i teoretskih projekata? I obratno, koliko je praksa gradnje informirala i izmijenila Vašu "teoriju", uvjetno rečeno, i pogled na arhitekturu uopće?

Praksa i teorija uvijek se uzajamno nadmudruju, no ne treba pokleknuti pred "argumentima nemoći" optužujući okolnosti za izbor defanzivnog garda.
Koliko god su moji projekti djeca "teorije", toliko je i "teorija" dijete upečatljivih sekvenci iz mojega života. Vjerojatno ću umrijeti i dalje se pitajući tko je u tom odnosu profitirao.

 

Je li less još uvijek bore?

Imam osjećaj da je krug ponovo zatvoren i da je nakon hiperprodukcije minimalizma less ponovo bore.

 

Split kao grad: kako je živjeti danas u Splitu, može li se biti kulturno i intelektualno živim i zadovoljnim?

Otvaranje Studija arhitekture bitna je komponenta u uobličavanju kriterija i doprinos kvaliteti urbanog života. Nažalost, dijelimo sudbinu planeta pa nam u aktualnom trenutku "vrijeme i nije neki suvremenik".

 

Bili ste jedan od začetnika ideje splitske škole arhitekture. FGAG danas živi punim plućima. Kako je došlo do osnivanja tog fakulteta, koji je njegov položaj danas u odnosu na zagrebačku školu i kako ste zadovoljni načinom na koji škola funkcionira? Kakvi su planovi za dalje?

Jedan sam od začetnika samo po prezimenu koje dijelim sa svojom suprugom prof. Ivanom Šverko, koja uz prof. Darovana Tušeka i prof. Antu Kuzmanića predstavlja osnivačku jezgru Studija arhitekture na tada Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Osnivanje Studija argumentirano je posebitošću regije bremenite kulturno-povijesnim naslijeđem kao i programskim naglaskom na gospodarenju obalom.
Mali broj studenata i mogućnost individualnog kontakta i rada s nastavnicima daje respektabilne rezultate, što se u pravilu potvrđuje na nacionalnim i međunarodnim susretima studenata. Uz onu sa Zagrebom, razvili smo i vrlo blisku suradnju s fakultetima u Beču, Aachenu, Rotterdamu, Madridu... Tokiju. Voditelji tih radionica bili su, između ostalih, Kengo Kuma, Tunon i nažalost sada pokojni Mansilla... Fernandez-Galiano.
Vjerujem da velikim dijelom te uspjehe dugujemo i usvojenom obrazbenom principu koji "provociranje pretpostavlja dociranju".
Kako dalje? Pa jedna od novina jest da smo, praktično participirajući u teoriji održivosti, počeli primjereno uzrastu studenata birati semestralne zadatke koji imaju realnu perspektivu da budu izvedeni. Za sada sa sjajnim rezultatima.
Što se tiče odnosa sa zagrebačkim fakultetom, morate znati da smo manje-više svi mi pilići te škole, a o pupčanoj ljubavi ne treba dvojiti.

 

Za kraj, jedno uobičajeno pitanje: koji biste savjet dali mladim arhitektima odnosno studentima arhitekture danas?

Možda bi u kontekstu ovog razgovora bilo prikladno citirati Goetheov savjet mladim piscima: "Manje pišite, više radite".

 

 

Emil Šverko, kratka biografija:

1950. rođen u Opatiji
1968. maturirao na Građevinskoj tehničkoj školi u Rijeci
1973. diplomirao na AF Sveučilišta u Zagrebu
1978. magistrirao na University of Washington u Seattleu, College of Architecture and Urban Planning, Department of Architecture
1990. osniva Atelier Šverko i Šverko d.o.o.
2004. uključuje se u nastavu na Studiju arhitekture na Građevinskom fakultetu u Splitu
2012. redoviti profesor, predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje

www.ateliersverko.hr

     

    vezani sadržaj

    SPONZOR