ČIP | 09 - 12 | 2012 | Dnevnik čitanja  

Glotzt nicht so Romantisch!

O ekstra-legalnom prostoru Beograda i istoimenoj knjizi Dubravke Sekulić

Iva Marčetić

“Orwell je govorio da ga je prizor čovjeka koji krade hranu na brodu 'naučio mnogo više od pola tuceta socijalističkih pamfleta'. No, upravo prizor čovjeka koji krade hranu neće nam ništa reći o uzrocima siromaštva.” 1

Na tragu ove opaske kojom se Terry Eagleton nadovezao na Orwellov praktični socijalizam, Dubravka Sekulić u svojoj knjizi “Glotzt nicht so romantisch!” (“Glotzt Nicht so Romantisch! O ekstra-legalnom prostoru Beograda”, 2012, Jan Van Eyck and Early Works, Maastricht), supostavlja prizor i uzroke prizora urbanih transformacija Beograda. Knjiga dekonstruira romantiziranje anomalija gradskog prostora i sistemski kratkovidni sud o uzrocima ovakvog urbanog "ponašanja", koristeći prizor neformalne urbanizacije tek kao opredmećenje uspostavljanja novih klasnih odnosa započetih još u vrijeme socijalizma i restitucije kapitalizma koja je uslijedila. Autorica paralelno secira prostor grada i genezu pripadajućeg zakonodavnog okvira (u koji spadaju i prostorni planovi) te mapira smjene ključnih igrača u urbanom prostoru, tj. način na koji je pravni okvir poslužio kao instrument ovoj smjeni. Povijesnim pregledom stanogradnje u Jugoslaviji i nakon nje, knjiga iščitava odnos države, ekonomije, ideologije i korisnika grada, kako bi pravilno skicirala njegovu trajno izmijenjenu geografiju. Mehanizmi koji su gradili gradove u periodu socijalizma – teorijske osnove prostornog planiranja i pravni okvir koji je omogućio teoriju, a potom prostorne nelogičnosti samoupravnog sustava – uvode nas u devedesete koje postavljaju čvrste temelje neoliberalizaciji gradova prvim valom privatizacije (ključnim procesom privatizacije stambenog fonda) koja u Srbiji zadobiva svoje konačne oblike tek smjenom režima dvijetisućitih.

Knjiga nastaje kao plod istraživanja transformacija beogradskih Ruskih paviljona, izgrađenih u vrijeme zamaha petogodišnjih planova nakon Drugog svjetskog rata. Novonastali pečurkasti krovovi, mračne ulice, potkapacitirana infrastruktura i neprihvatljiva razina standarda stanovanja postali su pravi raj za liberalno iščuđavanje nad barbarizmom loše arhitekture (i prolaznog trenutka!). Ipak, kao osnovu svoje analize Sekulić navodi izvrsnu studiju grupe STEALTH.unlimited, "Wild city". Nastala još prije više od deset godina, ova studija postavlja temelje uvida i mogućeg stručnog odnosa prema "divljem gradu" kao zamršenom polju koje se razvija i održava na životu bez obzira na socio-ekonomske rupture. Autorica ovom prizoru “divljeg grada” pristupa kroz analizu uzroka dvije ključne urbane transformacije na prostoru Jugoslavije; 1945. i 1990. godinu, s naglaskom na proizvodnju stambenog prostora koja je ovim transformacijama najzorniji prizor.

Pravo na stanovanje

Nakon revolucije i uspostave socijalizma na teritoriju Jugoslavije, a u skladu s izmjenama odnosa proizvodnje i reprodukcije života, revolucionarizira se i prostor grada. Stanovanje prelazi iz privilegije u osnovno pravo zagarantirano zakonima, a u periodu od 1945. do 1990. godine izgrađeno je preko 80% stambenog fonda (podaci za Hrvatsku op.a.). Odnos prema stanu možemo iščitati kroz za prostorno planiranje dva ključna dokumenta: zaključak Prve jugoslavenske konferencije o stanovanju i građenju iz 1956, koji navodi da "Pravo na stanovanje predstavlja osnovnu pravnu instituciju koja omogućuje najvažnije sredstvo života radničke klase", te Rezolucije o osnovnim principima zakona o stanovanju iz 1957. koja definira stambenu zajednicu kao "društveni i teritorijalni kolektiv", i kao takva predstavlja osnovnu mjernu jedinicu prostornog planiranja.

Pored ovog idejnog temelja, pravnim okvirom regulirani su odnosi u upravljanju viškom društvenog proizvoda i njegove implementacije u prostor grada. Donošenjem Zakona o predaji preduzeća i viših privrednih organizacija na upravljanje radnicima 1950. godine, Jugoslavija uspostavlja samoupravni sustav. Ovim zakonom državno vlasništvo postaje društvenim, a stanogradnja se regulira odredbom o Regulaciji i upravljanju stambenih zgrada koja se prepušta OUR-ima (organizacijama udruženog rada). Odluke o proizvodnji stanova ovim zakonom prelaze iz državne ingerencije na samoupravljačke jedinice, koje na taj način postaju ključni politički i prostorni subjekt, budući da unutar samoupravnih jedinica radnici organiziraju svoj rad, kao i alokaciju sredstava za reprodukciju i ostvarivanje osobnih i kolektivnih potreba. Ovakav sustav ipak je reguliran "odozgo", putem dva zakona: Zakona o financiranju stanogradnje i Zakona o stambenim odnosima koji su se u gotovo nepromijenjenom obliku zadržali sve do kraja osamdesetih godina. Skraćeno, ovi zakoni regulirali su odnose između proizvodnje i reprodukcije, a samoupravne zajednice dobile su zadatak da ovom vezom upravljaju. Na taj način, proizvodnja grada je decentralizirana, no po sveobuhvatnim principima solidarnosti i socijalizmu inherentne raspodjele vrijednosti.

Stanovi koje su OUR-i gradili predstavljali su društveno, zajedničko vlasništvo nad kojim, dosljedno ideji da je stanovanje pitanje kolektivnog prava, radnik raspolaže samo putem stanarskog prava, a višestambeni kompleksi Jugoslavije (od kojih su najpoznatiji Novi Zagreb i Novi Beograd) prizor su ovako uspostavljenih odnosa. Stan tako ne podliježe pravilima tržišta jer se njegova razmjenska vrijednost ne može definirati, budući da on nije zasebna vlasnička jedinica. Detaljnim opisom ovakve raspodjele i upravljanja prostornim resursima, knjiga predstavlja značajan prilog raspravi o zajedničkim dobrima koja, kada su u pitanju prostorni resursi, često sklizne u ruralne modele i definicije pripadajućih odnosa.

OUR na razmeđi tržišta i zajedničkog

Jugoslavenska je ekonomija u konstantnoj napetosti između “tržišta i zajedničkog“ 2, a sustav OUR-a stoji na njihovom razmeđu. Ispostavilo se da su OUR-i bili dio konkurentne mreže organizacija koje se, kako tvrdi autorica knjige, nalaze u konstantnoj opasnosti od ispunjenja svoje svrhe - zadovoljavanja svih trenutnih potreba reprodukcije života. U slučaju da samoupravna jedinica izgradi sve potrebne stanove, ista prestaje biti relevantna (konkurentna) unutar mreže tako da OUR-i uvijek ostaju tek nadomak željenog cilja. Ovo je najočitije na primjeru Energoprojekta, velike građevinske firme koja višak vrijednosti mora ulagati van granica države, dok njeni radnici u Jugoslaviji konstantno apeliraju na nedostatak stanova unutar njihovih samoupravnih jedinica. S druge strane, OUR-i se transformiraju u zatvorene entitete budući da ozbiljno povećanje članstva pretpostavlja i manji pojedinačni udio u raspodjeli vrijednosti. Pored toga, Jugoslavija nikada nije, ni izbliza, ostvarila punu zaposlenost, što je teoretski bilo nedopustivo za jedan socijalistički sustav. No, umjesto da uspostavi pravni okvir unutar kojeg se mogu ublažiti ovi nedostaci, Jugoslavija živi u svojevrsnom kolektivnom negiranju ovakvog usuda. Budući da nije u stanju apsorbirati svoje strukturne nedostatke – nezaposlene, pa kasnije i tzv. gastarbajtere – sustav kreira klasu "izbačenih" iz političkog i "teritorijalnog" funkcioniranja grada. "Izbačeni" se tako počinju, neovisno od sustava, samoorganizirati ili pojedinačno rješavati svoje stambeno pitanje na rubovima grada. Najočitiji prizor ovog raskoraka između realnih mogućnosti samoupravnog sustava i njegova imaginarija vidljiv je u prostornim transformacijama Beograda.

Kako je unutrašnjost grada bila rezervirana samo za plansku izgradnju kolektivnog stanovanja, oni koji nisu bili dijelom sustava OUR-a nalaze svoje mjesto u zelenom pojasu Beograda, gdje grade naselje Kaluđerica. Analizirajući uzroke nastanka ovog divljeg naselja u vrijeme socijalizma, a koristeći se već proizvedenim znanjem iz tog polja (Topalović, "Brick and gold", 2012), Sekulić detektira nekoliko ključnih pokretača prizora neoliberalnog grada. Uslijed sustavnog odbijanja da prepozna probleme inherentne novim društvenim ustrojima država nije u mogućnosti pružiti pravni okvir unutar kojeg bi bilo moguće inkorporirati novonastale prostore u zvaničnu sliku grada (tj. nositi se sa nepredviđenim problemima socijalizma). Arhitektonska se struka, u tradiciji autosabotaže, potpuno oglušila na uvjete pa i tipologije stanovanja u samoizgrađenim naseljima i uporno u planskoj dokumentaciji negira postojanje fenomena samogradnje kojem tek novije studije pridaju prostorne vrijednosti koje valja razmotriti. Tako Milica Topalović pojašnjava Kaluđericu kao mjesto koje „ne reproducira niti priziva bilo koji od urbanih ili suburbanih modela: to nije vrtni grad, nije čak ni selo, već replika ničeg drugog do sebe samog" 3. Na kraju, tu ostaju oni koji na tom mjestu grade kuće, gastarbajteri, interni migranti, radnici jugoslavenskih firmi zaposleni u zemljama nesvrstanih, kao i druga generacija radnika za koju nije bilo dovoljno izgrađenih stanova u društvenom vlasništvu. Svi redom uslijed stvarne potrebe za rješavanjem stambenog pitanja. Bez regulacionog plana i adekvatne infrastrukture, pa posljedično i dozvola, ovo i ovakva naselja, epitom su onoga što drugdje nazivamo favelom, prostornim rezidualom strukturnih nedostataka društvenog ustroja.

Kaluđerica vremenom postaje socijalno heterogeno naselje, i nakon što desetine tisuća rješavaju svoje stambeno pitanje na tom beogradskom rubu, povećava se i pritisak na gradske vlasti (ponekad i korupcijom), koje potom malo po malo asfaltiraju puteve, uvode struju i vodu. Krajem osamdesetih Ustavni sud donosi odluku koja dozvoljava priključivanje ilegalne građevine na komunalnu infrastrukturu. Na ovaj način, u osvit ponovnih strukturnih urbanih transformacija koje će nastupiti restitucijom kapitalizma, pravno se amenuje ilegalna izgradnja. Ponovno izostaje bilo kakva sistemska regulacija standarda koji bi mogli poboljšati uvjete stanovanja u naselju (poput regulacionog plana ili projektantske medijacije), a ovakvo "krpanje" zakona i zvanično sljepilo pred strukturnim nedostatcima poslužilo je kao predložak za kasniji razvoj i građenje Beograda, u periodu nakon 1990. za koji, po riječima autorice, Kaluđerica predstavlja tek "pokusno polje". 4

Već osamdesetih donose se odredbe o mogućnosti pretvaranja zajedničkog prostora višestambenih zgrada  u nove stanove ili urede. Iako autorica u ovome vidi temelje povratka privatnog vlasništva, izglednije je da se radi tek o naznaci krize i nepripremljenosti samoupravnog sustava da se nosi sa nagomilanim propustima. Ukratko, nema dovoljno stanova, a sistem je neopremljen za implementaciju promišljenijih i učinkovitijih modela densifikacije urbanog prostora. Naravno, ovakva praksa, pa i pravni okvir, omogućili su princip densifikacije koji se odvija po pravilima tržišta desetljeće kasnije.

1990. godine, pred sam raspad Jugoslavije, donesen je Zakon o stambenim odnosima koji predstavlja najvažniji prostorni akt koji je, bez obzira na proklamirane razlike, zajednički za sve jugoslavenske republike i koji propisuje da svaki radnik mora svoje stambeno pitanje rješavati osobnim sredstvima. Zakon o stambenim odnosima i Zakon o stanovanju iz 1992. predstavljaju de facto prvi pravni okvir za restituciju kapitalizma u prostoru grada. Privatizacija društvenog stambenog fonda, koja konačno pretvara stan iz prava u robu, mijenja osnovne principe proizvodnje grada, u prvu ruku, uslijed novostvorene mogućnosti da se prostornim resursima trguje. (Doduše, Srbija – za razliku od Hrvatske, primjerice – tijekom devedesetih još donosi zakone o stanovanju koji su imali za zadatak regulirati proizvodnju određenog broja državnih stanova i time ublažiti divljanje tržišta, no sa vrlo malo uspjeha – op.a).

Privatizacija najvećeg urbanog zajedničkog dobra predstavlja prije svega ideološki stav. Budući da se višak društvenog proizvoda više ne ulaže u reprodukciju života, ukida se sama svrha OUR-a kao osnovne političke i teritorijalne jedinice. Po riječima Borisa Groysa, navedenim u knjizi, sistem je ovim činom "proizveo artificijelnu klasu vlasnika koji će postati ključni protagonisti ovog  procesa [restitucije kapitalizma]”. 5
Kolapsom jednog sistema proizvodnje stanova, a prije uspostavljanja normi novog sustava, kako navodi arhitekt B. Bojović u tjedniku „Vreme“, "Beograd, još uvijek, kao u svojim najboljim danima proizvodi 10 000 stanova, 95% toga individualno i 95% od toga ilegalno." 6

Istovremeno, traju ratovi u Hrvatskoj i BiH, a kako Srbija nikada nije zvanično priznala sudjelovanje u ovim ratovima, tako se i na domaćem terenu oglušila o njihove posljedice. Izbjeglice koje u Srbiju pristižu u velikim brojevima, najviše po početku i na kraju rata, rješavaju svoje stambeno pitanje bespravno, i gdje god je to u okolici Beograda bilo moguće. Ipak, 1995. godine, Zakon o građenju u jednom svom članku odobrava gradnju bez dozvole u slučaju "nepredviđenih" događaja, među kojima je naveden i rat. Ponovo nije implementirano nikakvo plansko rješenje, iako je ovakvo “spontano” rješavanje stambenog pitanja prisutno već desetljećima i dobro poznato zakonodavcima i planerima, ali konačno, po riječima autorice, "izbjeglice i gradske vlasti, kao i ilegalne kuće, dobili su malo oduška". 7

Unutrašnjost grada kolapsom sustava postaje polje "sive" servisne ekonomije koja se seli iz društvenih trgovačkih lanaca u pikselizirane privatne pothvate bukvalno razasute po ulicama grada, a stanogradnja postaje, u najvećem broju slučajeva, tek nadograđivanje postojećeg stambenog fonda. Akteri ovakve ekonomije, opet, dijele se na one koji zadovoljavaju osnovne potrebe za održanje života i one koji od ovog sustava profitiraju. Stanogradnja ponovo igra ključnu ulogu u apsorpciji ovako kreiranog viška vrijednosti (kao i ratnih profita). Praksu nadograđivanja regulirao je samo jedan Zakon o nadogradnji, koji je datirao još iz perioda socijalizma, te je stoga u novonastalim uvjetima bio u potpunosti neupotrebljiv. Nadogradnjama su se često rješavali stambeni problemi vlasnika stanova, bilo proširivanjem postojećeg stana ili neposrednim rješavanjem stambenog pitanja kao u slučaju "kuća za dva brata", ikoničkih prizemnica sa dvostrešnim kosim krovovima sagrađenih na ravnom krovu višestambene zgrade. Ovakvi pothvati naišli su na osude javnosti, pogotovo struke koja ovakav čin naziva "vrhuncem urbane arogancije" 8, naravno, zanemarivši njene uzroke, a i mnogo ozbiljnije posljedice od samog prizora.

1995. godine donesen je Zakon o održavanju stambenih zgrada koji konačno regulira odnose vlasnika stanova prema zajedničkoj imovini zgrade, ali i uvodi mogućnost "treće strane" koja može graditi na zajedničkim prostorima ukoliko uspije dokazati da kod stanara ne postoji interes za investiranjem. Zakonodavci su se, naravno, ovdje potpuno oglušili na stanje u Srbiji i rastući kriminalitet u tom periodu otvorivši, "prostor mogućim ucjenama budući zainteresirana 'treća strana' vrlo vjerojatno ima sredstva 'uvjeravanja' stanara da ne žele nadograđivati" 9, kako tvrdi autorica knjige. No, ovim zakonom konačno je definiran odnos vlasnika stanova prema developerima i developera prema gradu jer je ugovor između dvije strane ujedno značio i dozvolu za građenje. Na taj način, ono što je počelo kao rješavanje neposrednih životnih potreba (kao i povećanje zajedničkog stambenog fonda iz osamdesetih) "strukturnim sljepilom" 10 zakonodavaca postalo je norma koja je pogodovala tržištu nekretnina i njegovim novim bardovima, stvarajući tako novu klasu i, de facto, pobjednike među akterima u proizvodnji stanovanja. Sekulić pojašnjava kako su krovne nadogradnje, „naoko neformalne konstrukcije, a zapravo lukave arhitektonske manipulacije, generirane pažljivim pregovaranjem u periodu između važećih i budućih zakona (ono što je trenutno ilegalno bit će jednog dana legalizirano) i tako predstavljaju fizičku manifestaciju pregovora između tržišta, države i njenih zakona, općina, urbanista, stanara i kupaca." 11

Kako to pojednostavljuje autorica knjige, na prostoru grada, prepuštenom zakonitostima tržišta, ljudi koji su se borili za goli život sukcesivnim donošenjem loših zakona izbačeni su iz političkog prostora, dok oni koji su gradili za profit postaju centralni igrači političke arene, budući je njihovo ponašanje poslužilo kao temelj pravnom okviru. Autorica dodaje  kako „tranzicija između socijalističke ekstra-legalne neformalnosti u neoliberalnu ekstra-legalnu neformalnost predstavlja, na prvom mjestu, stvar biopolitike". 12

Kroz povijesni pregled stanovanja "Glotzt nicht so romantisch!" precizno iscrtava kako je stanogradnja u svim svojim oblicima tek prizor čiji uzroke možemo detektirati korelacijama aktera urbanog prostora i odnosom proizvodnje i reprodukcije koji ovi akteri uspostavljaju.  Iako bi se ovdje moglo govoriti o onome što Frederic Jameson naziva „narativom poraza“ 13 prostornog planiranja, ova knjiga je zapravo dokument o “vježbi kolektivne moći nad procesom urbanizacije"14 na prostoru Beograda od 1945. do danas.

Na žalost, ništa od znanja o transformacijama grada proizvedenog u posljednjih desetak godina nije ušlo u zvanični stručni diskurs, a prostorni planovi samo preslikavaju pretvaranje grada u skup profitabilnih čestica koji generira nove klasne odnose, dok se arhitekti grčevito drže svoje "apolitične" pozicije. No, ova studija nije samo pitanje struke, jer kroz urbane transformacije u oba opisana sustava možemo iščitati kome pripada "kolektivna moć" koja gradi naše gradove i zašto se upravo unutar gradova moramo boriti za pravo na taj grad. Kolektivno.

A što se arhitekata tiče, čini se da se kroz cijeli sadržaj knjige provlači zaključak kojem se pridružuje i autorica ovog teksta, koristeći se već potvrđenim zaključkom Johna Donnea: "Ne pitajte za koga zvono zvoni; zvoni za vas". 15

(Napomena: tekst je originalno objavljen na 3. programu Hrvatskog radija, 21. 3. 2013., u emisiji “Stvarnost prostora”. Urednica emisije Evelina Turković, emisiju osmislila Vesna Vuković.)

 


1 “George Orwell: latter-day prophet or misanthropic toff?” http://dailymaverick.co.za/article/2010-01-21-george-orwell-latter-day-prophet-or-misanthropic-toff
2 Dubravka Sekulić, Glotzt nicht so romantisch! On extra-legal space in Belgrade, Jan Van Eyck academie and Early Works, 2012. str. 20.
3 Milica Topalović (2012). “Brick and gold: The Urbanism and Architecture of Informal Belgrade” str.88. Zurich Verlag Scheidegger and Spiess.
4 Dubravka Sekulić, Glotzt nicht so romantisch! On extra-legal space in Belgrade, Jan Van Eyck academie and Early Works, 2012. str. 51.
5 Groys, 2008: 166
6 B. Bojović, arhitekt, tjednik “Vreme”, Beograd, 7. prosinac; Džokić, 2003. Sekulić 2012: 65
7 Dubravka Sekulić, Glotzt nicht so romantisch! On extra-legal space in Belgrade, Jan Van Eyck academie and Early Works, 2012. str. 71
8 Ibid. str. 74
9 Ibid. str.74
10 Ibid.
11 Ibid. str.111
12 Ibid. str. 91
13 Alberto Toscano i Jeff Kinkle, “Baltimore as World and Representation: Cognitive Mapping and Capitalism in The Wire”, citat: Fredric Jameson, The Geopolitical Aesthetic, USA: University of Indiana Press, 1992.
14 David Harvey (2012). “Rebel Cities”.str. 4.  London.Verso. (Sekulić 2012: 111)
15 Citat: John Donne. Ernest Hemingway.“For whom the bell tolls”.1939.

 

vezani sadržaj

SPONZOR