ČIP | 05 - 06 | 2012 | Aktualnosti  

Graditelj iluzija Bogdan Bogdanović

Povodom nedavno održane izložbe Bogdan Bogdanović - Ukleti neimar, u zagrebačkoj Gliptoteci.

Andrija Mutnjaković

(NAPOMENA: Ovaj tekst pročitan je u sklopu okruglog stola o Bogdanu Bogdanoviću, održanog 19. listopada ove godine u Zagrebu, a povodom izložbe Bogdan Bogdanović – Ukleti neimar. Izložba je bila postavljena u Gliptoteci, od 9-31. listopada, kao plod suradnje Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu, Gliptoteke HAZU, Udruge za interkulturalna i interdisciplinarna istraživanja u Zagrebu te Architekturzentruma u Beču. Zahvaljujemo autoru na dozvoli za objavu.)

Razumijevanje digniteta arhitekta Bogdana Bogdanovića mora početi s pitanjem: a tko je zapravo Bogdan Bogdanović?

Bogdanović je arhitekt – a ne gradi kuće. Bogdanović oblikuje sijaset skulptura – a nije kipar. Bodanović piše književne eseje – a nije književnik. Bogdanović piše filozofiju arhitektonike – a nije filozof. Bogdanović piše povijest arhitekture – a nije povjesničar, Bogdanović piše urbanu sociologiju – a nije sociolog. Bogdanović je urbanist – ali ne planira gradove. Bogdanović je gradonačelnik prijestolnice Jugoslavije – a nije partijac. Bogdanović piše društvene kritike – a nije političar. Tko je zapravo Bogdanović?

Kao uvod na odgovore potrebno je upoznati osebujan ambijent Bogdanovićeve intime. Bogdanović je stanovao u središtu Beograda, neposredno u blizini Zvezde – beogradskog trga kao vrlo agresivnog prometnog čvora. Bogdanović je volio grad, volio je osluškivati njegov puls, upijati njegovu ljepotu, slaviti njegovu životnost. Zato je želio živjeti u srcu grada pa makar to srce bilo devastirano agresijom prometnih žila. Stan u zgradi iz početka dvadesetog stoljeće bio je po mjeri uglednog građanina, znanstvenika i profesora: prostrane sobe dnevnog života orijentirane su na ulično pročelje i povezane su u baroknoj maniri sa središnjim vratima. Prozori su bili načinjeni prema tadašnjem standardu od vanjskih i unutarnjih krila između kojih je bio razmak od tridesetak centimetara. Navođenje ovih bezvrijednih detalja ima jednu bitnu poruku: vanjska krila prozora bila su iznutra neprozirno zatvorena nekom daščanom oplatom, a prostor između vanjskih krila i ostakljenih nutarnjih krila bio je ispunjen aranžmanom od suhih grana, snopova trstike, uvelih cvjetova i balzamiranih pataka. Bio je to prostor dunavskih i savskih ada simbolički ugrađen u intimu doma. Živeći gradski u sjajnoj izolaciji Bogdanović je ostvario ambijent duhovnog smiraja, istinske kontemplacije, prosvijećene meditacije, kreativnog promišljanja. Police prepune knjiga i brojne kutije ispunjene dijapozitivima otvarali su pogled na cijeli svijet, a jednostavni radni i stol i fotelje za goste otvarali su Bogdanovićeva saznanja cijelom svijetu. Imao sam životnu sreću da sam iz te fotelje upoznavao Bogdanovićev dignitet. I možda stekao mogućnost da približno odgovorim na bar neka pitanja: ona o arhitekturi i urbanizmu.

Bogdanović je po edukaciji arhitekt. Njegovo shvaćanje arhitekta temelji se na antičkom svjetonazoru: arhitekt je graditelj iluzija. Bogdanović je upozorio da je arhitekt bio i scenograf, pa je ovako pojasnio tko je zapravo architekton: Ako su Grci smatrali za potrebno da jednu veštinu koju su izvrsno poznavali, i u okvirima koje su ostvarili tolika remek-dela, preklope rečju prebogatom značenjima, onda ni mi danas ne bismo imali razloga da istu tu reč uprošćavamo, niti bismo smeli zaboravljati šta nam sve nudi u pogledu građenja kuća, gradova i građenja iluzija – u gradovima, oko njih, i o nama. Aluzija je to na iluziju struke koja se smatra  pozvanom i sposobnom ostvarivati dostojan ambijent ekumene – svim promašajima usprkos. Bogdanović zato nije bio arhitekt – ali je bio arhitekt iluzija o nekoj nedostiživoj mistici arhitektonike u stvaranju sretnog čovječanstva.

Odgovor kako je zamišljena ta arhitektonika Bogdanović je slikovito opisao: Historijski grad se na vrlo široj skali i u mnogim pravcima uklapa u sazvučje sa bogatim svetom oblika što oko njega postoje. Ali, stići do takve harmonije – to nije bio nimalo jednostavan posao. Dovoljno je pogledati, na primer, negde u Dalmaciji, kako se i sa koliko invencije, uz koje sve pronalaske u starim gradovima, u starim arhitektonskim grupama, stari majstor nosio sa osnovnim pitanjem: kako elementarnu stereometriju arhitekture uklopiti u celinu grada? Kako materijal, boje, kristalaste mase gradskih struktura uklopiti u pejsaž? I onda, razume se, kako jedno drugim plemenito dopuniti? Plemenito je to promišljanje u skladu s aktualnim tezama biomorfne arhitekture i agropolisa, s tezama negacije zabetonirane pustinje megapolisa, a koji laganu puzi prema usudu nekropolisa. Arhitekt Bogdanović koristi povijesnu istinu i mudrost poput katalizatora nekog novog sazvučja.  

Ovo sazvučje Bogdanović nije našao ni u gradu u kojemu je bio gradonačelnik: Koliko sam puta već do sada rekao da je grad, za mene, pravi grad samo ako ima svoju istorijsku ličnost, svoj psihološki profil, svoj karakter, svoju pojavu, svoj način ponašanja i ophođenja sa spoljnim svetom. … Beograd još uvek nekako čitam i pročitavam, a pomalo već i dočitavam kao dobru, staru raskupusanu knjigu, koja mi je od detinjstva pri ruci, i u kojoj se stalno nešto dodavalo, škrabalo, prepravljalo, mada je knjiga još uvek ona ista. I eto, čitam je. Čitam ulice, čitam fasade, čitam ljude, čitam ljudska raspoloženja. Čitam i Zemun kao lepu i dragu knjigu, a na toj mojoj zamišljenoj polici postoji još jedna knjiga zvana Novi Beograd, koju, na žalost, i to samo kada moram, prelistavam sa dosadom kao kakav telefonski imenik. Naravno, nije to riječ samo o Beogradu – riječ je to o pojavnosti otuđenog aktualnog grada svih krajeva planeta Zemlje. Naravno, da ova slikovita Bogdanovićeva asocijacija nije bezrazložna: ona je upozoravajuća, dobronamjerna i dostupna. Barem za graditelje iluzija.

Ipak ovaj Bogdanovićev pesimizam valja upotpuniti s njegovim razumijevanjem grada, prvenstveno europskog grada. Nakon nabrajanja njihovog dragocjenog identiteta, zaključuje: Teško je poreći da u današnjem svetu ipak postoji tajanstveno srodstvo izuzetnih gradova koji se jedni drugima nesebično nude i jedni drugima poklanjaju mudrost i lepotu mudrosti – tu jedinu snagu, jedinu energiju današnjeg vremena, koja se trošenjem ne smanjuje, već višestruko povećava. Ovu Bogdanovćevu tvrdnju moguće je dešifrirati jednostavnim primjerom. Tajanstvena i primamljiva ljepota grada Venecije neiscrpna je energija koja se trošenjem ne smanjuje: dapače, ona se daljnjim protokom vremena povećava i grad Venecija postaje sve rentabilniji tržišni proizvod, Ali i sve veće nadahnuće potrage i nalaženja stvaralačkog identiteta. Grad poklanja mudrost postojanja, a nalaženje te mudrosti dužnost je graditelja iluzija.    

Cijeneći ovako grad Bogdanović iznosi vrlo interesantnu zamisao: on razmišlja o budućoj Europi kao Europi gradova, umjesto Europe velikodržavnih nacija. Antički polisi, renesansni gradovi-države Italije ili Njemačke, uvjerljivi su dokazi uspješnosti ovog urbanog modela: izvorišta europske civilizacije, umjetnosti, filozofije, znanosti, pa i tehnologije su gradovi a nisu nacije. Ostaje otvoreno pitanje da li ova jednostavna istina znači nostalgiju prošlosti ili viziju budućnosti. Akutne i aktualne nedaće europskih integracija traže nove ideje i nove modele. Bogdanovićev povijesni model je potrošen u procesima europske zbilje, no to nije dokaz da taj model nije perspektivan. Barem u Bogdanovićoj viziji kao graditelja iluzija.

U nekim časovima nostalgije i izbjegličke tuge Bogdanović je na neki način sabrao svoje ideje i brojne crteže: Verovatno radi ličnog umirenja pokušavao sam u svojim esejima, rečju i crtežom, da tragam za skrivenom metaforikom grada, za još uvek postojećim česticama kosmosa u njemu. Izdvajao sam ih i ljubomorno sakupljao i, uglavnom nesigurno, neubedljivo, pokušavao da ih povežem u smislene dijagrame i da im poreknem dugo trajanje. Ova samokritična završna opaska ipak je samo savjesnost umnika podložnog vječnoj sumnji, budući da su Bogdanovićeva traganja metaforike grada dragocjena saznanja neophodna svakom istinskom graditelju iluzija.

Da bi se još potpunije shvatio Bogdanovićev ego nužno je pročitati i nastavak prethodno citiranog teksta: A, onda je, kao što znate, baš na prostorima mog malog bivšeg sveta došlo do katastrofe. Igračka zvana grad svirepo je polomljena, a time je i moja životna igra izgubila svaki, pa i prenosni smisao. Jer šta bi se još dalo, uz pomoć razbijenog «kognitivnog modela» verodostojno saznati? Koji će se i kakav ornament Sveta razaznati iza ruševina Vukovara, Sarajeva, Mostara? Citat je to iz zapisa pisanog 1994., a objavljenog u Zagrebu 2001. u knjizi «Grad i budućnost». Bila mi je čast biti promotor te knjige i obnoviti sjećanja na prekrasan opus Bogdanovićevih promišljanja grada. Taj opus je neka čudesna vjera u Grad kao živući organizam stvoren od čovjeka, podatan čovjeku i uvjet postojanja čovjeka. Ta vjera u čovjeka i grad doista se ostvarila: Vukovar, Sarajevo, Mostar uskrsnuli su iz pepela poput one antičke ptice Feniks – one ptice u čiju snagu reinkarnacije Bogdanović je beskrajno vjerovao. Vjerovao kao veličanstveni graditelj iluzija.

Ovu životnost grada Bogdanović je iskazao jednostavnom sentencom: Grad – velika životinja. U kontekstu s citiranom sentencom meditirao je i o igri s tezom da je igra misao, a misao događaj. A uz to je ispričao i svoju skrivenu istinu o gradu: kako osmisliti taj sanjani grad sreće čovječanstva i ljepote življenja. Evo te istine: Tamo gdje ljudi ne umeju da se igraju gradova, tamo ne umeju ni da  m i s l e  svoje gradove i svoje prostore. Tamo se ni pravi grad nikada neće  d o g o d i t i… Graditelji iluzija igrajte se grada – poručuje Bogdan Bogdanović. 

 

*Autor fotografija: Marko Krojač
 

 

vezani sadržaj

SPONZOR