ČIP | 09 - 12 | 2012 | Tema broja  

Ispravimo se

Tema broja: alternativna razmišljanja o glavnoj temi sljedećeg Venecijanskog bijenala 

Dafne Berc

U najavi teme idućeg venecijanskog bijenala izbornik Rem Koolhaas zadaje svim potencijalnim sudionicima ove manifestacije precizan zadatak – da kroz Apsorpciju modernosti: 1914-2014., shvaćenu kao “proces brisanja nacionalnih obilježja u korist gotovo univerzalnog usvajanja jedinstvenog modernog jezika u jedinstvenom repertoaru tipologija”, proanaliziraju i konzekventno prezentiraju svoje nacionalne arhitektonske povijesti. Koolhaasov konceptualni pristup vraćanja arhitektonskim “osnovama” [eng. fundamentals] već se na prvi pogled čini ne samo izvanredno korisnim nego i instrumentalnim u trenutnoj globalnoj konstelaciji, u kojoj gotovo svaki smisao arhitektonske produkcije postaje dubiozan. Međutim, u referentnom se stogodišnjem periodu, od Prvog svjetskog rata do danas, iza “jedinstvenog modernog jezika u jedinstvenom repertoaru tipologija“ kriju i uzlet i pad čitavog niza razrađenih politika upravljanja i kompleksnih sofisticiranih konceptualno-planersko-tehnokratskih procesa koji su revolucionarno preokrenuli paradigmu svrhe arhitektonske djelatnosti, od reprezentacije nacionalnih ideologija prema univerzalnom unapređenju uvjeta svakodnevnog života svih slojeva svjetskog stanovništva,1 zatvarajući, nažalost, puni krug unatrag. 2

Uvodnik u tematski broj arhitektonskog teoretskog online časopisa Footprint 3 – Projekt europske države blagostanja: ideali, politika, gradovi i zgrade [eng. The European Welfare State Project: Ideals, Politics, Cities and Buildings] – urednici broja Tom Avermaete i Dirk van den Heuvel počinju pretpostavkom da se u sadašnjoj krizi kapitalizma “politika preraspodjele” u društvu neizostavno mora staviti natrag na dnevni red. Igra riječi u naslovu njihovog uvodnika – “Please Tax Me!” – u prijevodu ne znači samo “Molim oporezujte me!”, već i “Molim opomenite, ispravite me!”. Na liniji razmišljanja izbornika idućeg venecijanskog arhitektonskog bijenala, ova dva znanstveno-istraživački potkovana intelektualca vjeruju da je “potpuno prirodno u ponovnom istraživanju obimnog nasljeđa države blagostanja tražiti nove modele kolektivnosti, ne da bismo živjeli u nostalgiji, već doista pronašli alternativne odgovore na novu situaciju”. Iako se referiraju na zapadnoeuropski milje odakle potječu, svi označitelji, koje u broju adresiraju kroz izbor raznih studija slučajeva, više su no primjenjivi i na naše lokalno naslijeđe, stoga vas prepuštam njihovim promišljenim riječima:

“Država blagostanja u zapadnoj Europi predstavlja jedinstven vremenski okvir u kojem su mnogostruki pomaci unutar modernističkog diskursa u arhitekturi i planiranju išli ruku pod ruku s društvenim promjenama koje su zasnovale nove strukture između proizvođača, projektanata, državnih uprava, klijenata, graditelja i korisnika.
[...]
Ako se nalazimo u razdoblju tranzicije, bilo bi bolje iskoristiti ga za preispitivanje prošlih modela, kako bismo se pripremili za buduću priliku za redefiniciju ravnoteže između državnih odredbi, intervencija i dominacije slobodnog tržišta. Zapadnoeuropska država blagostanja kao ideološki naelektriziran kompromisni model može ponuditi kognitivni sadržaj, nadahnuće, kriterij za promišljanje i razvoj novih modela kolektivnosti. Projekt države blagostanja bio je reakcija na proces modernizacije ranog dvadesetog stoljeća i razaranja dva svjetska rata. Uhvaćen između američkog korporativnog kapitalizma i sovjetskog komunizma, projekt države blagostanja također je bio pokušaj zamišljanja određenog zapadnoeuropskog odgovora na hladnoratovsku politiku i nastajanje postkolonijalne stvarnosti.
[...]
Država blagostanja uključivala je široku paletu kolektivnih politika i programa. U većini zapadnoeuropskih zemalja to je rezultiralo, između ostalog, izgradnjom planerskih institucija i nove birokracije, olakšanjem preraspodjele bogatstva, znanja i političke moći, i primjenom novih programa izgradnje, poput (socijalne) masovne stanogradnje, kulturnih centara, škola i sveučilišta, ali i nove energetske infrastrukture, kao i industrije i tvrtki. Ovo je postavilo arhitekte na bojišnicu inovativnih kolektivnih modela, a na početku ih obdarilo i pohvalama širokih razmjera za njihov stvaralački rad.
[...]
Kao stanje iznimne materijalne proizvodnje, država blagostanja ostavila je značajan trag i trajni otisak u izgrađenom okolišu. Velika izgrađena ostavština čitavih gradova, susjedstava i infrastrukture zahtijeva ažuriranje kroz strategije obnove i očuvanja – i kao baština, i kao svakodnevni životni okoliši.
[...]
Ove nove strukture bile su multivalentne, ali često i dvosmislene ili čak proturječne. Model države blagostanja nije bio isključivo percipiran kao luđačka košulja koja je rezultirala neslobodom za individualna istraživanja i nastojanja. Služio je također i kao infrastruktura koja je omogućavala lokalno i inkorporirala individualne projekte. Jednako koliko je model države blagostanja bio obilježen 'represivnom tolerancijom' i nepotrebnom jednoobraznošću, bilo je i prostora za manevriranje, ovisno o specifičnim kontekstima i savezima te lokalnim uvjetima.”

 

  • Ispravimo se

Katalog tipskih projekata kao software arhitektonskog projektnog biroa Prostor Forum krajem 1970-ih

 

Određena povijesna nastojanja poboljšanja životnih uvjeta što širih slojeva društva moguće je analizirati na raznim usporedivim primjerima sistemskih državnih intervencionizama, pri čemu je ulogu države potrebno a priori shvatiti u njenom najbenevolentijem nekoruptivnom aspektu – nazivalo se to politikama 'države blagostanja', što je možda donekle prenaelektriziran pojam, ili nečim desetim. S druge strane, politike 'države blagostanja' nužno je promatrati kritički, kao konstantnu latentnu težnju njihovog vremena, koja se samo ponekad ponegdje i djelomično uspjela opredmetiti kroz stvarna dostignuća.

Na primjer, samoupravni jugoslavenski model 'društveno poticanog stanovanja' bio je baziran na stambenim fondovima koji su bili vezani uz radne kolektive – za zaposlene. Radilo se ili o mogućnosti stjecanja stanarskog prava u stanu u društvenom posjedu, ili o mogućnosti uzimanja dostupnih zajmova za kupnju vlastitog stana. U okvirima stambenog modela, podrazumijevao se i razvoj, bar osnovne, komplementarne infrastrukture za odvijanje suvislog života na nekom području (osnovne škole, dječjeg vrtića, doma zdravlja, doma umirovljenika, doma za samce, društveno-trgovačkih i sportsko-rekreacijskih kapaciteta, itd.). Pritom su postojali prioriteti za mogućnost korištenja 'prava na stan', ovisno o doprinosu pojedinca društvenoj produkciji i reprodukciji, ili ovisno o visini prihoda pojedinca u slučaju podizanja zajma/kredita. Pitanje je do koje mjere su u takvu stambenu politiku mogli biti uključeni NKV radnici, seljaci, samci ili umirovljenici (iako se okućivanje zadnje dvije kategorije imalo rješavati u domovima). 'Pravo na stan' bilo je donekle složenije pitanje od 'prava na zdravstveno-socijalnu zaštitu' ili 'prava na obrazovanje' (iako je mogućnost korištenja 'prava na obrazovanje' neizbježno i klasno-ekonomski uvjetovana). Klasa koja zasigurno nikad nije imala dostatno 'pravo na stan' bili su nezaposleni ili isključeni iz sistema, uključujući i manjine poput npr. Roma ili tzv. 'gastarbajtere. '4

Takozvano 'socijalno stanovanje' uvijek i svuda je najsloženiji problem (za razliku od općenito 'društveno poticanog'). Međutim, u oba slučaja najznačajniju ulogu igra upravljanje teritorijalnim resursima, kojima za provođenje takvih politika mora upravljati država. Da bi njima efikasno upravljala trebali bi biti u državnom (ili društvenom) vlasništvu. Ukoliko nije pripadao društvu, u SFRJ se teritorij potreban za takvu namjenu nacionalizirao. 5 No, kad se prebacimo iz ideološke u funkcionalnu domenu, postavlja se pitanje bazične društvene nepravde nacionalizacije, ako ne u ekonomskom onda u smislu korištenja dobara, dok je alternativa princip kompenzacije odnosno otkupa. Ovdje dolazimo do srži problema tj. načina na koji država/društvo može osigurati sredstva i provesti otkup u neprofitabilne svrhe, naročito u slučaju 'socijalnog stanovanja' gdje je situacija ekonomski potpuno neodrživa. Konzekventno najzanimljivija problematika postaje sistemski međuodnos stjecanja i preraspodjele državnih sredstava. 6

Kontrapunkt bi se eventualno (iako reaktivno i dubiozno) mogao razmatrati kroz odbacivanje svakog državnog/društvenog sistema i okretanje modelu 'skvotiranja' koji “kroz zauzimanje napuštenih zgrada i ponovnu izgradnju života i zajednica [...] pruža radikalno, ali jednostavno rješenje krize stanovanja, beskućništva i nedostatka zajedničkog prostora koji obilježava suvremeno društvo”. 7 Čak je i moguće 'skvotirati' i na nerazvijenoj periferiji i u razvijenom centru, no stvarno pitanje je za koje bi sve društvene skupine takav model uopće mogao postati inkluzivan – za siromašne, nezaposlene i samce vjerojatno, dok npr. za manjine, umirovljenike, bolesne, ili osobe s posebnim potrebama, ili druge deprivilegirane skupine, izuzetno teško.

 

 

1  Sam izraz 'država blagostanja' [eng. welfare state ili njem. Sozialstaat], s dvostrukim značenjem društva u kojem vlada blagostanje i u kojem postoje državne politike socijalne zaštite, predstavlja model razvijenih zapadnoeuropskih društava druge polovice XX stoljeća.
2  Katastrofalnim se pokazuju posljedice recentne politike 'mjera štednje' [eng. austerity measures] temeljene na privatizaciji javnih servisa i infrastrukture pod nadzorom trojstva Međunarodnog monetarnog fonda, Europske komisije i Europske središnje banke.
3  http://www.footprintjournal.org/issues/show/the-european-welfare-state-project-ideals-politics-cities-and-buildings
4  http://www.uzbuna.org/yu/žurnal/urbane-politike-i-prostori-zajedničke-borbe/politike-stanovanja-i-prinudna-iseljavanja
5  Svi zemljišni resursi bili su nacionalizirani, dok je za stanogradnju uvedeno ograničenje standarda maksimum 10 m2 korisnog prostora po korisniku.
6  Zanimljiv bi mogao biti venecuelanski primjer pod vodstvom nedavno preminulog predsjednika Huga Chaveza. Nacionalizacija naftnih korporacija osigurala je zadržavanje prihoda proizvodnje u zemlji, dok se pri implementaciji politika 'socijalnog stanovanja' model vjerojatno koristio i nacionalizacijom i otkupom zemljišta. Model bi mogao biti donekle referentan ukoliko se veliki dio teritorija potrebnog za stanovanje društvene servise uspio otkupiti, iako i dalje stoji činjenica da se radi o specifičnoj situaciji zemlje bogate naftnim resursima.
7  http://kulturpunkt.hr/content/radikalni-prostori-urbana-borba

 

vezani sadržaj

SPONZOR