ČIP | 05 - 06 | 2012 | Tema broja  

Limit arhitekture: Natječaj za Badel blok

Jesu li postavke raspisa javnih natječaja temeljno krive?

Dafne Berc

Može li iskustvo javnih natječaja, onako kako se oni trenutno raspisuju i provode u Hrvatskoj, biti pokretačem diskusije o temeljno krivim postavkama natječajnog raspisa? Na koji način?

Naime, neupitno je da bi arhitekti (i urbanisti) morali ponovno postati aktivni i relevatni sudionici rasprava o prostoru i definiranja gradskih prostornih politika. Prema riječima aktualnih predsjednika Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) Hrvoja Hrabaka i Društva arhitekata Zagreba (DAZ) Damira Ljutića, u tom kontekstu najučinkovitiji instrument koji struka još uvijek drži u svojim rukama upravo je institucija natječaja i njihovo provođenje.

Ipak, angažman arhitekata tu počinje prekasno, tek na kraju priče, dakle sudjelovanjem na natječajima na kojima je glavni kriterij za pobjedu često tek koliko će četvornih metara novog prostora biti moguće stvoriti za prodaju. Arhitekt je još uvijek samo u funkciji servisiranja preobrazbe ‘štakornjaka’ u ‘ekskluzivni stambeni i shopping prostor’.

* * *

Strukovne organizacije UHA i DAZ te ostala regionalna društva temeljem dugogodišnje tradicije stekli su iskustvo ispravne, odnosno pravedne procedure provođenja natječaja. Definirana je birokratska struktura, od pripreme raspisa do žiriranja rezultata, regulirana Pravilnikom o natječajima pod zajedničkom ingerencijom UHA-e i Hrvatske komore arhitekata (HKA). Odbor za natječaje, sastavljen od predstavnika UHA-e i HKA, odobrava natječaj i daje mu službeni broj. Odbor također pita za mišljenje regionalno strukovno društvo, dakle društvo na čijem se teritoriju lokacija nalazi, te traži potvrdu programa natječaja od lokalnog Gradskog poglavarstva – potvrdu relevantnu za priznanje rezultata natječaja kao priloga budućoj lokacijskoj dozvoli projekta.

Međutim, nestručna javnost, pa i dosta članova struke, nisu baš uvjereni u to da ovakva procedura rezultira kvalitetnijim rješenjima – prijedlozi dobiveni natječajnom procedurom u očima mnogih nedovoljno se razlikuju od ‘divljih’ netransparentnih poduzetničkih inicijativa ugovorenih ‘ispod stola’. Za ovo nepovjerenje postoji čitav niz razloga, od kojih se dva mogu očitati kao ključna odgovornost i angažman struke sâme.

Kao prvo, kvaliteta rezultata natječaja ovisi o kvaliteti i studioznosti natječajnog raspisa često znatno više nego o stručnosti samog natječajnog žirija. Činjenica je da apsolutno svim recentnijim raspisima nedostaje agenda, vizija s političko-vrijednosnim stavom odnosno sudom, dok je neutralna ‘otvorenost’ za slobodno nabacivanje kreativnih ‘ideja’ u ovom trenutku dominacije divljeg neoliberalnog neokolonijalizma upravo – krivi put. Kao drugo, generalno se provode dva tipa natječaja – anketni natječaji za prijedloge programa za određenu lokaciju te natječaji za prijedloge projekata za određeni program. S obzirom na to da je organizacija prve skupine natječaja Pravilnikom određena kao znatno skuplja od druge, naručioci natječaja, mnogi od njih ujedno i budući investitori projekata u pitanju, logično se rijetko odlučuju investirati u prvu skupinu, tj. diskusiju.

Primjeri su brojni, no opisanu problematiku možemo pobliže promotriti na slučaju nedavno održanog natječaja za blok Badel, u organizaciji DAZ-a i Gradskog ureda za strategijsko planiranje Zagreba.

* * *

Na prvi pogled radi se o hvalevrijednoj inicijativi provedbe javnog natječaja međunarodnog karaktera, i to u cijelosti putem interneta – o otvaranju diskusije širokom spektru promišljanja, uz mogućnost olakšane participacije, zbog udaljenosti participanata i troškova izrade prijedloga.

Na drugi pogled, pak, postavlja se pitanje organiziranja i provedbe ovakve vrste anketnog natječaja koji nema obavezu realizacije (prvonagrađenog rada). Zahtjevan i opsežan posao pripreme natječaja, izdašne nagrade i odličan odaziv arhitekata iz cijelog svijeta iskorišteni su primarno za puko nabacivanje ideja i stvaranje određenog urbanističko-arhitektonskog okvira koji tek treba poslužiti kao podloga za pregovore s potencijalnim partnerima i investitorima. A na njima je onda da prepoznaju i podrže (financijski i organizacijski) projekt te da svojim resursima, odnosno novcem, započnu realizaciju, budući da grad (očito) nema namjeru ovakvim projektom samostalno realizirati potencijal lokacije. Demokratičnost pristupa koju garantira okvir javnog natječaja i potencijal urbanističko-arhitektonske misli derivirane takvim pristupom najvjerojatnije će se izgubiti kada se odabirom potencijalnog partnera njemu prepusti i odabir arhitekta i arhitektonskog rješenja (jer, ponavljamo, ovaj natječaj nije obavezujući). Naravno, ako uopće dođe do drugog koraka. Prema programu natječaja izabrano rješenje bi se "prekrojilo i prilagodilo1 određenim zahtjevima (kojim? čijim?) kada se partner odabere, a javni natječaj je odabran kao „najbolja forma istraživanja prostornih potencijala parcele“. 2

Stoji li iza ovakvog natječaja stvarna odluka politike da se procesi odlučivanja i kreiranja gradske urbanističke politike demokratiziraju ili je struka samo poslužila kao isporučitelj prezentnog okvira unutar kojeg će se po starom običaju donositi odluke koje su u suprotnosti s javnim interesom koji bi ta ista struka trebala zastupati?

* * *

Problem je znatno širi od sâme utilizacije rezultata natječaja. Naime, Grad Zagreb otkupio je tvornički kompleks Marijan Badel 2003. godine. Danas je to najveće integrirano donjogradsko zemljište u vlasništvu grada, jedan od zadnjih ostataka prostornog resursa s odličnom pozicijom u blokovskoj matrici centralne zone grada i jedna od ključnih točaka (prilika) za provođenje gradotvornih politika.

Činjenica je da u zadnje vrijeme rijetko koji grad može samostalno realizirati velike projekte, čime se sklapanje partnerstva s privatnim kapitalom ukazuje kao nužnost. Pa ipak grad može i trebao bi upravljati procesom svog razvoja s ciljem da što bolje služi što većem broju svojih građana. U ekonomskom pogledu, grad sâm ne mora biti profitabilni entitet koji velikim dijelom temelji svoju ekonomiju na unovčavanju svojih nekretnina, već bi na svom teritoriju trebao pružati uvjete za razvoj što šireg spektra produktivnih djelatnosti. Prilikom osmišljavanja svakog važnog prostornog zahvata, treba promišljati i dostupnost lokacije, povećanje kvalitete urbanog prostora i ustanovljavanje različitih praksi aktivnog korištenja prostora od strane građana, jer gradskost leži u tim kategorijama, a ne u izgradnji ogoljenih stambeno-poslovno-komercijalnih kapaciteta. Gradskost, naime, podrazumijeva urbani puls/život kao najlukrativniji i dugoročno najodrživiji proizvod grada per se, odnosno višeslojno suvisli okoliš kao nekretninu najveće materijalne vrijednosti, pri čemu kvalitativno direktno, i logično, implicira kvantitativno.

Evidentno je da ni prvonagrađeni ni mnogi drugi prijedlozi u koje je ugrađen velik projektantski talent i napor gotovo uopće ne razmatraju krucijalna pitanja centra Zagreba. Razlog tome je što raspis natječaja ne daje niti uvid u stanje na terenu, niti barata studioznom dijagnozom stvarnih potreba za razvoj grada, baziranih na metaboličkom korištenju gradskog teritorija, već je vođen spomenutom, u recentno doba krize izrazito opasnom agendom tržišta nekretnina.

* * *

Donji grad središnji je i pretežno stambeni dio Zagreba. Donjogradski blok tipična je gradbena jedinica tkiva ili modul matrice, koji ujedno predstavlja i jedan način života, s jasnim vrijednostima i zakonitostima uspostavljanja blokovske zajednice. Bilo kakve strateške intervencije u konsolidiranom tkivu Donjeg grada stoga bi trebale uzeti u obzir taj i takav Donji grad, promatrati ga kao jedan cjeloviti organizam. U tom smislu trebalo bi promišljati ne samo unutrašnjost blokova, već simultano i ulične poteze i kontekst blokova uopće. Strukturu unutrašnjosti blokova Donjeg grada valjalo bi procjenjivati kroz njihov potencijal, kao doprinos progušćenju mikrolokacija s identitetom.

Prostor unutar bloka u pitanju, ili bilo kojeg drugog donjogradskog bloka, nije praznina koja se može aktivirati jedino ako se ispuni izgradnjom novih četvornih metara za maloprodaju i stanovanje, već urbanizirani prostor važan za zajednicu sa svojom specifičnom kulturom i dio mreže prostora koji prožimaju većinu blokova Donjeg grada. U svakom slučaju, potencijal je tu, i moguće je napraviti mnogo toga, od održive obnove postojećeg stambenog fonda do osmišljavanja modela stanovanja kojima bi se potencirao raznovrsniji društveni pejzaž; jukstaponiranjem studentskih i umirovljeničkih domova, najamnih stanova koji bi razvijali standardizirano tržište, raznih vrsta hostela, mini hotela i tsl.

Konačno, od najveće je važnosti otvaranje novih javnih prostora u ovom konsolidiranom dijelu grada gdje je prostor ‘dovršen‘ i stoga ograničen tj. nema mjesta za formiranje novih trgova ili parkova u klasičnom smislu. Nove javne prostore ovdje je moguće ostvariti jedino proširenjem pješačke mreže, ukidanjem automobilskog prometa i/ili izbacivanjem parkiranja iz postojećih koridora osloboditi prostor za pješake i bicikliste. Tranzitnim prometom kroz Donji grad bave se postojeće prometne studije koje su već odavno zaključile da ga treba držati po obodu određenog radijusa, gdje potom valja smještati javne garaže (premda se u međuvremenu pojavljuju inicijative i realizacije koje se tog zaključka ne drže). Međutim, ove studije dosad nisu uspjele dati sustavno rješenje parkiranja stanara. U unutrašnjosti pojedinih blokova mogao bi se smjestiti dio parkirnih mjesta, kao i određeni društveno-rekreativno-kulturno-zabavni sadržaji manjeg mjerila kojih nedostaje i stanovnicima ove četvrti, ali je pritom ključno sagledati cijelu blokovsku strukturu kao zajednički sustav i osmisliti mehanizme upravljanja njime.

* * *

Uz propuštenu raspravu o unapređenju životnih uvjeta stanovnika, ovaj natječaj propušta adresirati i druga važna pitanja užeg ili  šireg konteksta bloka Badel. Na primjer – bi li nešto što bi se desilo u bloku moglo popraviti stanje na Kvaternikovom trgu koji je nakon rekonstrukcije izgubio znatan dio svojih korisnika? Kakav je utjecaj izgradnje tolike količine generičkih (istih) stambeno-poslovno-komercijalnih sadržaja na obližnji polumrtvi 'ekskluzivni trgovački i lifestyle centar' Kvaternik plaza? Ili kakav je utjecaj izgradnje garaže tolikog kapaciteta na nedovoljno korištenu garažu pod Kvatrićem? Kakav je utjecaj na blok s istočne strane Šubićeve ulice gdje je premještena tržnica s Kvatrića i izgrađena kaotična dekontekstualizirana poslovno-komercijalna struktura? Može li se ustanoviti da je Martićeva ulica prirodni nastavak Jurišićeve, potencijalni budući pješački potez, obzirom na prometni kontekst? U tom slučaju, Martićeva se također profilira kao ugostiteljski potez koji nedostaje istočnom dijelu Donjeg grada i njegovom velikom stambenom kapacitetu, dok blok Badel onda predstavlja završnu točku poteza Martićeve i treba s njom ostvariti produktivan odnos.

Kako ni jedno od ovih pitanja, baš kao niti niz drugih relevantnih pitanja koja tek treba osvijestiti, nije uvršteno u raspis natječaja, teško da je itko od (internacionalnih) natjecatelja uopće mogao odreagirati na kontekst ozbiljnije ili dublje od fizičko-kompozicijskog aspekta prijedlogâ, poput postavljanja ulaza/izlaza u blok i formalnih akcenata nasuprot tržnici (iako je pravo pitanje kako u tom slučaju ostvariti više od vizualne komunikacije preko prometne Šubićeve) ili nasuprot velikoj, introvertiranoj, poslovnoj zgradi INA-e u Martićevoj – umjesto obraćanja pažnje na ugao Martićeva-Derenčinova odakle dolazi glavnina pješačkog fluksa. Uz to, uslijed natrpavanja lokacije spomenutom stambeno-poslovno-komercijalnom izgradnjom, identitet sačuvanog graditeljskog nasljeđa zamjetno se gubi unatoč njegovom djelomičnom (retoričkom) zadržavanju.

Za raspravu je i problematika temporalnosti – faznosti i održivosti – budućeg rješenja. Naime, radi se o teritoriju koji je od samog početka svog razvoja prvo bio zatvoren (tvornički kompleks) a zatim ograničeno otvoren ili interesantan široj javnosti (osim u par navrata dešavanja kulturno-umjetničkih intervencija u bloku početkom 2000-ih). Ne bi li bilo smisleno kao prvo otvoriti ovo područje – učiniti ga prolaznim, prohodnim, pristupačnim u njegovom sadašnjem stanju kako bi uopće počeli osluškivati moguće trajektorije njegovog korištenja? Par natječajnih prijedloga koji se pokušavaju baviti ovim momentom uslijed nedostatka dijagnostičkog inputa ostaje na skicozno-naivnoj razini.

Generalno, ovdje se otvara i jedno šire pitanje, pitanje promjene percepcije praznina u gradu, upravo kako bi se propitalo viđenje tih lokacija kao praznih, što je najčešći slučaj kad je u pitanju institucionalno bavljenje njima, bilo na fakultetu ili u urbanističkim zavodima. U ovom okviru bi se mogla razmatrati i uloga strukovnih organizacija u pripremi i provođenju natječaja. Strukovne organizacije je potrebno reformirati, ako ni zbog čega drugog, a ono jer se njihove uloge trenutno preklapaju. Valjalo bi jasno razdvojiti zadatke zastupanja strukovnog poslovanja (za koje bi trebala biti zadužena HKA) od podrške promociji i razvoju struke (kojom bi se trebala baviti UHA) – u koju bi se zasigurno mogle ugraditi i aktivnosti nezavisnog (mulitidisciplinarnog) urbanog istraživanja i dijagnostike, značajne za koncepciju natječajnih raspisa i kao nadopuna i kao korektiv radu postojećih institucija.

* * *

Izložena kritika striktno je pozicionirana unutar stručno-planerske sfere. Međutim, s druge strane ogledala otvara se znatno mračnija perspektiva, u kojoj ovakvi natječaji možda ipak igraju realno utemeljenu instrumentalnu ulogu, a razvoj gradskosti je možda ipak rezerviran za neke privilegiranije destinacije.

„Kad govorimo o postupcima valorizacije gradskih resursa u funkciji iniciranja projekata revitalizacije gradskih područja radi unapređenja različitih segmenata gradskog života, nužno je dakako provesti kontekstualne analize mehanizama funkcioniranja lokalnih javnih financija grada datog ranga usred aktualne ekonomske krize koja strukturalno utječe na transformaciju racionalnih politika i režima (re)produkcije fenomena gradskosti. U situaciji nesputane uzurpacije javnih dobara kroz razrađene modele kriminalne privatizacije, ovaj samopodrazumijevajući pristup istovremeno implicira djelomičnu reformulaciju koncepta javnog dobra, prema kojoj se eksterni ekonomski faktori nalaze u sâmoj osnovi pojma kolektivnih javnih dobara, te ih je otuda potrebno kontekstualno analizirati na ekonomskoj razini kako bi se mogli odrediti optimalna veličina i tip javnih dobara, kao i odgovarajući mehanizmi njihovog financiranja koji bi adekvatno opteretili svakog od njihovih korisnika i, ujedno, pružili mogućnost racionalnog korištenja nedovoljno iskorištenih gradskih potencijala u skladu s potrebama i preferencijama građana.
U tom smislu, nužno je poći od utvrđivanja strukturnog utjecaja općeg ekonomsko-političkog ambijenta u kojem visokocentralizirane metropole zemalja kapitalističke periferije, poput glavnog grada Hrvatske, figuriraju kao prostorno-ekonomske cjeline čije su razvojne perspektive i s njima povezane politike proizvodnje određenog tipa gradskosti predeterminirane njihovom strukturalnom pozicijom unutar globalnog sistema kapitalističke proizvodnje. Drugim riječima, što čini strukturu gradske privrede, postojil li neophodan stupanj tehničko-tehnološke i proizvodne međuzavisnosti privrednih subjekata na nacionalnom nivou koji bi potencijalno mogao generirati dinamizam proizvodnje realne ekonomske vrijednosti i, prije svega, postoji li uopće ikakav sektor realne proizvodnje unutar aktualnog ekonomskog ambijenta Hrvatske koji realno karakterizira odsustvo regulatornih mehanizama funkcioniranja tržišta, predominacija spekulativnog financijskog i merkantilitičkog kapitala, razorena industrijska proizvodnja, privatizacija društvenog vlasništva i strateških nacionalnih resursa, te posljedično urušavanje ostataka socijalne države i s njim povezano iščezavanje koncepta javnog dobra u uvjetima sve izraženije ekonomske nestabilnosti koja dodatno generira krizno stanje.
Imajući u vidu dubinu i dinamiku aktualne ekonomske krize, ovakve se analize učešća i konkurentnosti grada Zagreba kao proizvodno-ekonomskog podsistema, kako u okvirima nacionalne ekonomije, tako i u sistemu ukupne svjetske proizvodnje i distribucije profita, danas možda više nego ikada uspostavljaju kao condicio sine qua non učinkovitosti politika racionalnog identificiranja obujma i strukture potreba i preferencija lokalnih gradskih zajednica, te projekcija prioriteta i načina njihovog najefikasnijeg zadovoljavanja usmjerenih na unapređenje kvalitete življenja kroz stvaranje novih ili revitalizaciju postojećih gradskih sadržaja.“
3

 

  1. Parafr. raspis natječaja za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja za blok Badel  http://www.d-a-z.hr/hr/vijesti/natjecaj-blok-badel,1106.html
  2. Ibid.
  3. Rakita, Milan (2012.), tekst izlaganja Odumiranje radničkog samoupravljanja i transformacije prostornog razvoja u SFRJ

 

vezani sadržaj

SPONZOR