ČIP | 01 - 04 | 2012 | Dnevnik čitanja  

Od prava na grad do urbane revolucije

O knjizi Rebel Cities (2012.) Davida Harveya

Owen Hatherley

Danas se često raspravlja o sve većoj svjetskoj urbanizaciji, što je ironično s obzirom na to da je rijetko kad postojalo vrijeme koje se manje bavilo time kako stvarati grad kao jedan pozitivan, aktivan polis umjesto atomiziranog, slučajnog mravinjaka. Uštogljeni libertarijanci nekritički hvale sprawl, mega-slum ili mega-grad, ovisno o prigodi, dok ekološke ljevičare plaši sve što se grada tiče i što grad uopće predstavlja. David Harvey, Britanac iz Kenta koji živi u Baltimoreu, geograf je koji zazire od oba takva razmišljanja. Knjiga Rebel Cities (Buntovni gradovi) zbirka je njegovih recentnih tekstova za časopise poput New Left Reviewa ili Socialist Registera, s kritikama urbanih protesta ali i donekle tužnim pogledom na trenutak kojem svjedočimo.

Harveyevi eseji revidiraju neke stare marksističke ideje kritizirajući istovremeno u jednakoj mjeri i mladu, “horizontalističku” ljevicu koja je predvodila Okupaciju ispred londonske katedrale St. Paul, primjerice. Takva bi pozicija lako mogla ispasti konfrontirajuća ili agresivna, ali Harveyevi precizni, informativni i ponekad zabavni tekstovi pokušavaju izbjeći gnjev drugova koji ne dijele njegova stajališta. To nije slučaj kada piše o suvremenom kapitalizmu, kojim danas dominira “odvratnost ljudske pohlepe i želja za financijskom moći”. Tada je precizan i nemilosrdan, kao kada napada nedavni izvještaj Svjetske banke koji ideju kućevlasništva promovira kao jedini izlaz iz siromaštva usprkos kaosu ovrha i masovnim izbacivanjima siromašnih iz njihovih kuća samo zato jer nisu mogli otplaćivati kredite u koje su ionako namamljeni na prevaru. Tu je dakle već zabavan kada komentira zgodno uvjerenje da se radi o običnoj želji svakog čovjeka, ničim izazvanoj: “kućevlasništvo je možda duboko uvriježena ideja u kulturi SAD-a, ali ideje se šire pogotovo kad ih podržava i promovira državna politika.”

Prema Harveyevu osvježavajućem pogledu na marksističku političku teoriju grad je taj koji ima prvenstvo u stvaranju akumulacije kapitala, a ne tvornica, primjerice. To je opravdano gospodarskom raspravom o primatu kapitalizma zemljišta, rente i špekulacije, nad onim proizvodnje; od svih eseja u knjizi taj je najviše namijenjen upućenima.

Drukčija su česta vraćanja na Parišku komunu iz 1871, na taj kratki i u krvi ugušeni socijalistički eksperiment s radničkim samoupravljanjem, i to ne iz sentimentalnih, nego iz praktičnih razloga. Naime, članovi komune bili su “vrlo drukčija vrsta proleterijata od onog avangardnog kakvim ga tipično zna zamišljati ljevica”. Poput današnjih radnika i oni su bili “puni nesigurnosti, zahvaljujući povremenim i raštrkanim zaposlenjima, i bilo ih je vrlo teško organizirati na radnom mjestu”. To je imalo svoje opasnosti, naravno – komuna je, piše, bila pokušaj “socijalizma, komunizma i anarhizma u jednom jedinom gradu”, koji je mogao biti izgladnjen i uništen. Harveyeve bilješke o suvremenim pokretima, poput narodnih okupljanja u Porto Alegreu, imaju to na umu. I kako onda povezati različite borbe u današnjim metropolama?

Prema Harveyu postoje dva osnovna protivnika organiziranju. Na prvu, avangardnu Lenjinističku partiju, on ne troši previše vremena, jer je tako dalek problem. No on se iznova vraća kritici “horizontalizma”, “fetišu organizacijske forme”, koja prečesto zastaje na ideji malo-je-slatko, na jednoj gotovo narcisoidnoj opsesiji procesom i osobnom interakcijom, a ne na akciji širih razmjera. Takav pristup “može funkcionirati kod malih grupa ali je nemoguć na nivou metropolisa, a kamoli za nekih sedam milijardi ljudi koliko ih trenutačno živi na Zemlji”. Takav zazor od organiziranja koje nije na nivou licem-u-lice obično prati i “poštena doza nostalgije za nekadašnjom navodnom moralnom učinkovitošću zajedničkog djelovanja”. Prema Harveyu ljevica mora biti suvremena i urbana ili će ostati impotentnom.

Lokalizam na jednom gradskom nivou analiziran je britkim primjedbama na račun neo-pruskog redizajna Berlina. Radi se o konzervativnom re-planiranju koje, prema Harveyu, negira potencijal pozicije grada između istoka i zapada, o mogućim doprinosima turske populacije da i ne govorimo. Postoji i ohrabrujuća volja da se kritizira urbana politika nakon 1968; konzervatori iz tog doba opisani su kao sluge gentrifikacije, tako da Michael Bloomberg može bez trunka ironije govoriti o “građenju poput onom Roberta Mosesa, ali uzevši Jane Jacobs u obzir”, odnosno procesu stvaranja prostora akumulacije kapitala i klasnog čišćenja koji više nije masovan i modernistički, nego koji napreduje zahvaljujući urbanom tradicionalizmu, malom mjerilu i neprimjetnosti. Ljevica, kaže Harvey, još nije naučila da “neoliberalna politika ustvari promovira i administrativnu decentralizaciju i maksimizaciju lokalne autonomije”. Kao odgovor, zaustavlja se na prijedlogu anarhista Murraya Bookchina za udruživanje demokratskih okruga, “konfederalizmu” koji podsjeća na stotine Pariških komuna.

Ali kako doći do te točke? Buntovni gradovi donose tri bilješke o tri moguće alternative za sadašnji trenutak. U živopisnom opisu Kine uspoređuje Shenzhen, na svom putu prema ekstremnom liberalizmu slobodnog tržišta, i Chongqing, koji oporezuje privatni kapital kako bi financirao stambenu izgradnju i socijalne programe. Ali takvo sučeljavanje ponovo proizvodi “polarizaciju države i tržišta” gdje obje strane ostaju nedemokratske.

Knjigu zaključuje vrlo kratak, ponešto brzoplet tekst o engleskim protestima i okupaciji Wall Streeta prošle godine. Govoreći o protestima, sveprisutni izraz “divlji” “podsjetio me je kako su članovi Komune u Parizu 1871. bili opisivani kao divlje životinje, hijene koje su zaslužile da budu (a često su i bile) pogubljene”. Ipak, iznenađujuće je koliko Harvey izbjegava pripisati nekakvu posebnu političnost demonstrantima. Puno je optimističniji kad se radi o okupaciji Wall Streeta, odnosno o sve nužnijem direktnom zauzimanju javnog prostora nasuprot “Stranci Wall Streeta”. Tu izostaje neka posebna kritika, što je možda u redu; možda to donekle ispere gorak okus snažnih argumenata u ostatku knjige.

(s engleskog preveo: Dominko Blažević)

 

vezani sadržaj

SPONZOR