ČIP | 09 - 12 | 2012 | Esej  

(Pre)živjeti u izgubljenim gradovima

Grad je prestao biti mjesto dijaloga; ono što proizvodi trg i ulica tek je šum bez artikulacije.

Olja Savičević Ivančević

Odavno je nemoguće pronaći Platonove idealne gradove veličine ljudskog glasa, one kojima su granice određene tako da s kraja na kraja grada čovjek može čuti drugog čovjeka. Ako pokušavate zamisliti koliki bi to bio grad, ipak uzmite u obzir da su gradovi Platonova vremena bili mjesta s puno manje buke.

U današnjim gradovima zbog moderne kakofonije veličina ljudskog glasa seže do prvog zida, bez mogućnosti da jedna osoba od vlastitog i tuđeg deranja ili halabuke u glavi čuje drugu. Svoj tanki slabašni glas građani puštaju na lokalnim izborima, tajno, u šutnji, kad biraju sljedeću osobu koja će omastiti brke pogodujući sebi, mešetareći gradom koji je, po logici, sve manje naš, što je više u rukama privatnog kapitala. Oni koji su zadnjih desetljeća oblikovali gradove na svoju sliku i priliku, nisu mislili na ljude, nego na novac. Zato gradovi postaju sve više neugodni ljudima.

Voljela sam gradove, one u kojima sam živjela ili boravila neko vrijeme, a prvi od njih je bio Split. Dolazila sam vikendom iz malog mjesta, u nekom obrnutom smjeru od uobičajenih vikend migracija, kod babe koja je stanovala poviše jedne od najprometnijih splitskih ulica, onda Balkanske, a danas Vukovarske, uživajući u svjetlima, slušajući noću automobile i odlazeći na put sa svakim od njih. Potom satovi baleta, pa srednja škola, sve više i više slobode s kojom se osvaja sve veći i veći komad grada, a s njim raste i naš svijet.

Danas ne znam reći volim li ili ne volim gradove, znam da koristim svaku priliku za bijeg iz grada. Bilo bi idealno u svakome živjeti neko kraće vrijeme, otkriti ga i otići. Odlaziti s olakšanjem s kojim se prekidaju mučni odnosi ili obaveze.

Kad biramo grad biramo mjesto koje puno više utječe na naš život negoli stan ili kuća, to je mjesto potencijalnih susreta i sudara. Suvremeni grad 'ne voli' ljude, nije people friendly, on ih odavno ne štiti, a ograničava ih tijesnim prostorima i kratkim danima i satima, i ispalo je tako da nije krojen nikome po mjeri, ali ljudi se spašavaju obožavajući ili barem podnoseći grad koji je njihov intimniji, poznatiji dio svijeta, katkad i čitav svijet. Jer strašno je živjeti u poznatom svijetu koji te neće, umara te, odbacuje, iscrpljuje, pa da još i ti ne podnosiš njega. A događa se.

Utopije, nekropolisi i kvartovska sela

Najsjajniji gradovi postali su grozdovi kvartovskih naselja, a njihove jezgre, stara srca, još lijepa, jer su izrasla iz daleke utopije o gradu, iz nade ugrađene u ideju o prvim gradovima, prazna su i ohlađena. Nakon što su iz srca grada iselili mnogi stanari, zatvaraju se, sve do ljeta, i mnogi dućani, neke knjižare zatvorile su se zauvijek. I ovaj grad je u svom središtu i ishodištu konačno postao nekropolis, oživljen samo ljeti, s restoranima i skupim malim hotelima u kojima više nema ništa za nas, njegove građane.

Živim nekoliko minuta hoda udaljena od najužeg centra Splita i ne pamtim kad sam se zadnji put spustila 'do grada', čekajući da sunce istjera i druge ljude s naočalama jedne prema drugima.

Kad su gradovi prsnuli i otvorili se svijetu iz svojih citadela, raširili se po svojim krajevima i okrakatili u nekoj nagloj urbanističkoj adolescenciji i neskladu, izgubili su dodir sa onim magnetom koji spominje mudri stari Mumford – a da mu je tek vidjeti kako je sad. Postoji vjerojatnost da danas svaki kvart, svako naselje od kojih je grad složen, ima svoje magnete, samo što baš i nisu pretjerano magnetični.

Kvartovska birtija, kladionica, crkva i dućan, ambulanta, zog za balote između nebodera – kao neka ružna mutacija sela (jer selo nudi daleko više), fizički neograđeni rezervati u koje se ljudi vraćaju nakon što su, ako imaju sreće, odgulili svoje radno vrijeme za koje će, ako imaju sreće, dobiti plaću.

Nakon što je prodao i izgubio srce, jezgru iz koje je izrastao, grad je prestao biti mjesto dijaloga, izgubio je i glas. Dijalog se preselio drugdje, u kutije ponajviše: mobitel, kompjuter, na jedan način i TV-kutiju ili u velike kutije trgovačkih centara s kakvom-takvom razmjenom materijalnih i simboličkih dobara. Tamo trenutno obitava dijalog, a grad je ušutio, ono što proizvodi trg i ulica tek je šum bez artikulacije.

Nakon što je prestao biti mjesto zaštite, grad je prestao biti i mjesto komunikacije, razmjene (koja se preselila na gradske margine ili u sobe ili u spomenute kutije), a to su bili osnovi razlozi zbog kojih je nekad nastao. Sve više ljudi seli izvan gradova, posjećujući iste samo turistički: kino, koncert, utakmica, kazalište ili šoping… Nije toliko pitanje je li sve to dobro ili loše (ono što je meni loše nekome se vjerojatno sviđa), nego treba li nam uopće danas grad kao mjesto za život?

O moći i nemoći

U nekadašnjim gradovima najveće i najljepše građevine bile su palače i svetišta. Njima je vlast, svjetovna ili vjerska, iskazivala moć i bogatstvo. Danas su u gradovima često najatraktivnije suvremene građevine zgrade banki i korporacija, jer su danas tamo centri moći i bogatstva. Kao najpoznatiji spomenici prošlih vremena ostali su nam hramovi, crkve, palače…, a tako će možda današnje vrijeme jednom predstavljati banke ili zgrade korporacije.

Današnji gradonačelnik Splita baš se silno zainatio ukrcati gradske novce na spomenike Tuđmanu i Isusu. Koliko god ovo mnogima bilo nakaradno, na što smo, nažalost, već navikli, vjerojatno je jedan od manje štetnih zvjezdanih trenutaka splitskog gradonačelnika. Izgradio je taj Kerum spomenike po kojima ćemo puno bolje pamtiti njegovu vlast – jedan od njih je i megalomanski projekt hotela Marjan koji sad već godinama zjapi nedovršen, a njemu se kote štakori i skuplja smeće. Izašao iz svojih zakonskih gabarita, postao je realan spomenik u realnom vremenu jednoj pohlepi, izigravanju zakona i suludoj grandomaniji, koju je požderala moćnija pohlepa i megalomanija, još 'legalnije' razbojništvo – ono koje provode banke i nad građanima i nad gradonačelnicima.

Izgubljeni gradovi, svijet koji implodira

Ne moraju gradovi sasvim nestati kao Pompeji ili Macchu Pichu da bi bili izgubljeni, dovoljno je da se izgubi zajedništvo, ideja na kojoj gradovi počivaju. Ukoliko ne postoji javno, neće postojati ni zajedničko. Javni su prostori luksuz običnih građana, često jedini koji imaju. Zato je važno da naše gradske plaže, parkovi, ulice, brda poviše gradova ostanu naša. Ukoliko između nas i grada budu rampe, uistinu ćemo živjeti u rezervatima.

Postoje čitavi otoci na kojima je nemoguće pristupiti moru osim na skupom komadiću pijeska koji se i ne vidi od ligenštula (takvi su Princezini otoci na Mramornom moru, ali na svoj način i venecijanski Lido). Za nas koji smo odrastali uz more ne postoji nešto strašnije. Valjda bi se na slično osjećao i netko tko je odrastao uz rijeku da je zazidaju. Ali što će onima koji su prodali Varšavsku, koji su iselili dubrovački Stari grad ili splitski Get, onima koji su imali ozbiljnu namjeru nastaviti sjeći i graditi po Marjanu, kojima je Srđ tamo neko neplodno brdo, sutra značiti javne šetnice uz more i plaže preko kojih smo trčali kao klinci. Ona sloboda koju smo osvojili onda, osvajajući metar po metar svog grada, danas je pod upitnikom. Svijet se smanjuje, implodira.

Ova razmišljanja o gradovima kao o načinu ili pokušaju življenja i preživljavanja, kao i o gradu u kojem stanujem, zapisana su nakon što sam vidjela izložbu 'Preživjeti grad'. Riječ je o tri samostalne, tematski povezane, fotografske izložbe Borisa Cvjetanovića, Rina Efendića i Marka Ercegovića koje se istovremeno odvijaju u tri prostora Muzeja grada Splita. Izložba govori o gradu kao o 'mjestu koje treba preživjeti, nakon što su drastično smanjena očekivanja da bi (bar u dogledno vrijeme) mogao postati primjeren potrebama svojih korisnika.' I predstavlja, ne bez spasonosne doze humora, odgovore autora na pokušaj da se tematizira podnošenje grada nakon gubitka nade da će on biti bolje mjesto za život.

Dobro tempirano pred lokalne izbore, bilo to slučajno ili namjerno. Šteta što većina građana ne posjećuje izložbe, jer možda bismo danas živjeli u boljim i ljudskijim gradovima. Opet, kad promislim, sve ono što mogu vidjeti na ovoj izložbi vide i svaki dan oko sebe.

 

(Uz autoričino dopuštenje, tekst je prenešen s tportala, gdje je izvorno objavljen 05. 04. 2013.)

Fotografija: Boris Cvjetanović, iz serije “Foto studio city”

 

vezani sadržaj

SPONZOR