ČIP | 05 - 06 | 2012 | Tema broja  

S Idisom Turatom o riječkoj delti

Razgovor vodio: David Kabalin

Delta je do danas ostala nedefinirano i najvećim dijelom neizgrađeno područje koje većina Riječana uopće ne doživljava kao dio svog grada.

David Kabalin

Delta je naplavina Rječine, trokut definiran sa tri strane vodom – Mrtvim kanalom (starim koritom Rječine) sa zapadne, novim koritom sa istočne i morem s južne strane.
Radi čestih poplava i velikih nanosa riječnog mulja u gradsku luku, 1850-ih godina iskopano je novo korito Rječine. To je ustvari nastanak Delte.
Može se reći da je sama luka generirala Deltu jer je staro korito Rječine najstarija gradska luka, a novo je korito iskopano radi zaštite nove luke – Porto Baroša koji je nastavak Delte i sa njom čini cjelinu.
Stjecajem niza okolnosti, Delta je do danas ostala nedefinirano i najvećim dijelom neizgrađeno područje koje većina Riječana uopće ne doživljava kao dio svog grada nego kao parkiralište, skladišta i dio luke.
Iako u neposrednoj blizini povjesnih gradskih jezgri Rijeke i Sušaka, Delta nije integrirana u tkivo grada. Ona nikada nije bila niti naseljena, a uglavnom je korištena kao skladišni prostor u funkciji luke, čemu duguje i relativno slabu poziciju u memoriji grada. Administrativna granica stoljećima je prolazila pored Delte, a malo je poznato da i danas granica područja lučke uprave presijeca Deltu po sredini.
Južni dio spada pod Lučku upravu koja je u državnoj nadležnosti, dok sjeverni dio administrativno i vlasnički pripada Gradu Rijeci.

Vaš se ured nalazi na Delti, a živite na mjestu s kojeg pogled puca na nju. Kako doživljavate taj prostor, koje memorije i asocijacije vežete uz njega?

Rođen sam na Sušaku, živim u Rijeci, radim na Delti. To je tipično riječka priča. Početkom 90-ih, kada sam započinjao s praksom arhitekta, tražili smo odgovarajući prostor za ured. Nikad mi nije palo na pamet ured imati u novoj poslovnoj zgradi ili nečem toga tipa. Delta je srce mog grada, mjesto o kome svi puno znaju, ali je rijetko tko od građana na tom prostoru fizički bio. Takvih zona je u Rijeci jako puno. Sjetimo se Hartere prije sedam godina.
Rijeka je prepuna lučkih skladišta i sada, nažalost, napuštenih industrijskih građevina. Godinama sam tražio loft, skladište, lučko-riječki Factory. Jedini dostupan prostor u koji se moglo koliko-toliko legalno ući bila je stara tvornica vina i skladište “Istravino”, čija se stara hala mogla uz mala sredstva privesti namjeni poslovnog prostora. Organizacija prostora je idealna, skeletni sustav omogućuje sve namjene, organizacije i aktivnosti. Prostor je u samom centru grada, ali zgrada je potpuno autonomna i pravno odvojena od grada. Imamo vlastiti parking, kolni prilaz, a infrastrukturno smo “priključeni” na Luku. To stanje je isto tipično riječko.
S druge strane, prostor ima nevjerojatnu energiju i gotovo pa terapeutski djeluje na korisnike i posjetitelje. Jednom davno, kad je moja kći bila malo dijete, rekla je: “Tata, ja bih ovdje živjela, zašto se ne preselimo ovdje?!” Delta i prostor na kojem provodim većinu svog vremena u pravom smislu je riječki in-between teritorij. Spaja Rijeku i Sušak, još uvijek je netaknuta zemlja, prožeta raznim pričama i čežnjama. U njoj se ogledava i prikazuje tok grada obilježenog infrastrukturom, intenzivnim korištenjem, konstantnim mijenama, prelascima, raznim političkim i društvenim okruženjima. Također, ovo mjesto gdje boravim i radim je snažno determinirano spoznajom da se nalazi upravo na onom mjestu gdje je morao biti izgrađen legendarni Turinin otvoreni bazen. To svakodnevno pomislim kada ulazim u svoj biro. Delta je više od mjesta.

Da veliki dio grada, pa tako i Delta kao skladište drvne građe, bude lučko područje, imalo je smisla u godinama procvata luke kada se govorilo: „Luka je Rijeka“. Međutim, u današnjim okolnostima, kada luka stagnira, a grad već odavno ne živi od nje, teret je uglavnom kontejnerski i nema potrebe za otvorenim skladištima za drvnu građu. Postavlja se pitanje: što s Deltom?

Za početak moram reći da Rijeku i njezinu širu regiju i dalje vidim kao luku sa svim pratećim infrastrukturama, pratećim namjenama, industrijama i njenim aktivnostima. To je jedino što joj daje kontinuitet, vanvremensku energiju i mogućnost za daljnji razvoj. Svako balzamiranje Rijeke i pokušaj pretvaranja grada “industrijske arheologije” u predvidiv i “već negdje viđen” grad namijenjen turizmu, uslugama i “tercijaru” je potpuno pogrešno. Rijeci i Kvarnerskom prstenu treba snažni i beskompromisni razvoj vezan uz suvremene lučke, energetske i infrastrukturne sadržaje. Ovaj je kraj bio dio globalnih politika i ekonomija 18. i 19. stoljeća, a da se mene pita, prepoznao bih koji su to protagonisti današnjeg razvoja globalnog svijeta, pozvao ih te s njima gradio dalje Deltu, Rijeku i regiju. Bez puno sentimenata i osvrtanja na mitove i prošlost gledao bih dalje u budućnost. To je isto tipično “riječki”, zar ne?
U takvom okruženju Delta sigurno nije luka i industrija jer jednostavno tehnički i funkcionalno ne odgovara novim potrebama. Ona prerasta u urbani centar regije, urbano središte novog generatora sadržaja teritorija suvremenog grada. Taj “grad”, koji se proteže od Gorskog kotara do sjevernog dijela Krka, Novog Vinodolskog na istoku i Mošćeničke Drage na zapadu, urbana je struktura o kojoj svakodnevno razmišljam i govorim. Delta je epicentar, središte tako rasprostrenog grada kao teritorija, grada kao sustava, srce koje se puni svježom krvi stvorenom i generiranom jakom infrastrukturom i energetikom.

Za cjeloviti prostor Delte već je proveden javni natječaj osamdesetih godina, a provedeni su i realizirani parcijalni natječaji za obnovu Titovog trga 1995. te za Most branitelja 1997.

Za Deltu se svakih dvadeset-trideset godina organizira neki natječaj. Arhitekti su se uvijek slično ponašali. Zadovoljavali bi se mrvicama. Kad bi se malo probudili, tadašnja vlast bi im dala natječaj, svojevrsnu kost za glodanje. Naravno, Luka bi radila i dalje svoje. Natječaji koje spominješ su nešto drugo. Oni su unutar zone grada i kontrola takvih natječaja je bila puno jednostavnija. Loše proveden natječaj može samo biti frustracija za sve aktere. Tu treba biti jako oprezan. Nažalost, to i takvo stanje smo svi imali priliku vidjeti na netom srušenom natječaju za Istočnu obalu u Splitu. Loša priprema i kakofonično odabran žiri prema kriteriju “od svih pomalo” nije rezultirao dobrim. Osobno mogu svjedočiti frustraciji, lošim postupcima i nelagodi koja je proizvedena natječajem.
Moramo paziti kako se organizira i provodi natječaj. S Deltom se više-manje nismo pomakli od stanja koje je bilo prije nekih 100 godina. U novije doba došlo je do snažne polarizacije na političkom planu između luke (čitaj: države) i grada (čitaj: lokalne samouprave), gdje je Luka, potpuno pogrešno, financirana sredstvima Svjetske banke, planirala gradski centar. Tu je i proveden natječaj, ali ne arhitektonski, nego developersko-operaterski na kojem je posao razvoja i planiranja dobila danska konzultantska tvrtka COWI s arhitektima iz anonimne tvrtke GEHL-architects. Oni su, budimo otvoreni, napravili jedan ekstremno provincijalan i loš projekt. Projekt bez vizije i strasti. Čisto odrađivanje protokola definiranog konzultantskim ugovorom. Kvalitetu arhitekture bolje da ni ne komentiram. Luka je u međuvremenu neovisno od grada naručivala brojne studije, pozive i pisma namjere te skupljala ponude developera. Neki naši arhitekti su u sklopu tih ponuda crtali svoje “vizije”, naravno karikaturalno i provincijalno.
Krahom i padom tržišta nekretnina na prostoru Europe i taj je projekt, blago rečeno, na čekanju. Nitko to zapravo nije javno rekao, ali mislim da je više-manje stanje takvo. Tu ne treba biti visoko stručan da bi se vidjelo kako je cijela priča došla do nekog svog fade-outa. Sada je idealan trenutak za novi početak, uključimo sve protagoniste koji neće tražiti konflikt i ekstra zarade, nego tražiti dobro planiran, transparentan i svima drag i poticajan projekt. Mislim da će se u predstojećem periodu početi ostvarivati neki davno željeni planovi i mogućnosti razvoja Rijeke.

Za Deltu su vezana i dva iznimno kvalitetna projekta. Jedan je realiziran, projekt Zdenka Strižića za Titov trg (sjeverni vrh Delte) iz 1947, uz koji je realizirana i vertikala Zdenka Sile, Spomenik oslobođenju, dok je drugi nažalost ostao na papiru, usprkos velikom broju međunarodnih nagrada i publikacija. Radi se o projektu Vladimira Turine za sportski kompleks na čitavom području Delte iz 1949. Oba projekta imaju vrlo jaku ideološku potku. Nisu li problemi na koje ta dva projekta odgovaraju – simboličko i prometno povezivanje dvaju dijelova grada, programiranje praznine, vizure i kontakt s morem – dobar dio problema i danas aktualnih za prostor Delte?

To su pravi i snažni infrastrukturni i politički projekti. Tipično za Rijeku. Ta tradicija ide od Adamića, preko D'Annunzia pa sve do Tita. Arhitektura ne treba i ne smije bježati od politike. Pored toga što su ti projekti ideološki i politički jasno formulirani, oni su istovremeno snažne društvene vizije i savršeni arhitektonski objekti. Njih svakako treba gledati u kontekstu vremena u kojem nastaju. Moje je mišljenje da oni i danas imaju jasnu i preciznu arhitektonsku i urbanu poruku. Da danas izvedete Turinin projekt, koji je radio s Kučanom, Radićem i Seifertom, bio bi jednako savršen. Neboder s hotelom, dvorane, bazeni, muzeji, park - sve je na pravom mjestu. Projekt koji utjelovljuje energiju mjesta, politiku i viziju društva i, pored svega, pokazuje stav arhitekta. Uz neke sitne dopune i sadržaje, sve i dalje štima. Pitanje je samo kakav je to grad, čime se on bavi i od čega živi kad ima jedan tako briljantno isprojektirani centar. To je suštinsko pitanje. Dakle, mene prvenstveno interesira što pokreće regiju i što motivira ljude da dođu živjeti i raditi u grad na Rječini. Koji su to ljudi i građani koji će željeti Turininu ili neku drugu Deltu 21. stoljeća? Potrebno je stanje duha i kvantum energije ljudi koji će izvesti taj projekt s velikim žarom, jasnom porukom i dozom potrebne samouvjerenosti. Tako je sa svim gradovima i projektima u povijesti, ali i danas.

Početak prepucavanja Grada i Lučke uprave, ne samo oko Delte, traje još od devedesetih godina na liniji tadašnjih antagonizama lokalne i državne vlasti. Posljednjih godina pojavio se cijeli niz varijanti „Gateway“ projekta, u vidu shematskih i „atraktivnih“ prostornih prikaza mogućeg budućeg izgleda prostora Delte i Porto Baroša. O tom se projektu priča već više od devet godina, točnije od kada je Lučka uprava dobila prvi ugovor za kredit Svjetske banke. Ipak, čini se da nema nekog naročitog interesa toliko najavljivanih investitora koji će iskeširati par stotina milijuna eura i na svačije zadovoljstvo stvoriti novi centar grada.

Pa to je potpuno razumljivo. Pa pogledajte sve europske projekte, svi mahom stoje. Europa mora naći svoju novu vjeru i ideološku paradigmu. Iz toga će izaći i način gradogradnje, urbanizma 21. stoljeća. Izgraditi desetak nebodera od čelika i stakla te isprojektirati tisuće kvadrata stambeno-poslovnog prostora zna danas svatko. Tri studenta arhitekture s tri snažna računala isprojektiraju tri nebodera u tri tjedna, a bilo koje jače kinesko građevinsko poduzeće izvede te nebodere za tri mjeseca. To danas nije problem, a još manje tema. Pitanje ja za koga? Zašto? Što je novi grad Rijeka? Trenutak je da se stvari resetiraju i da svi sjednemo za stol. Političari, arhitekti, javnost. I da definiramo kakav je to naš grad. Što ga pokreće i oblikuje? Delta je ekran tog novog grada i društva u cjelini. Prostorna reprezentacija svih građana i arhitektonska poruka urbanog okruženja i njegovog specifičnog lifestylea.

Jedan poznati investitor najavljivao je gradnju 1500-2000 luksuznih stanova te tisuće kvadrata poslovnih prostora. Istovremeno imamo situaciju da jedini stvarno veliki poslovni toranj i dalje zjapi prazan, a broj stanovnika pada već više od 20 godina. Postavlja se pitanje o opravdanosti i isplativosti takvih planova. Bizarno je i to da se svi ti ekskluzivni sadržaji planiraju uz postojeći pročišćivač otpadnih voda koji je sagrađen pred manje od 20 godina i čije je izmještanje praktički nemoguće.

O tome sam već prije govorio. Nije sporno izgraditi stanove, pitanje je čime se oni i kako plaćaju. Tko u njima i zašto živi?
Možda radimo stanove za ljude iz nekih drugih krajeva EU, što isto može biti jedna legitimna mogućnost i strategija. Za koju godinu ćemo svi biti u zajedničkoj uniji, možda je to rješenje. Ali, iskreno mislim da Rijeka nije miran i spokojan pitoreskni grad za život u trećoj dobi srednje ili bogate klase Europe. Toscana, Burgundija i Istra su ljepši, traženiji za takvu vrstu klijenata.
S druge strane, Rijeka nije mjesto s luksuznim apartmanima u koje se povremeno dolazi na zabavu, odmor i ludi provod. Ibiza, Monte Carlo, Las Vegas, Koreja s novim “Gangnam Style” plesom su ljepši i traženiji. Danas u nekoliko sati dođete na bilo koji kraj svijeta. Svijet je otvorena mreža. Sve je dostupno pa tako i mjesta, gradovi. Odluka o odabiru mjesta gdje kupujete takve nekretnine nije samo u zoni utjecaja lokalne zajednice i pojedinog ambicioznog lokalnog developera, a najmanje je problem u arhitekturi i urbanizmu. Pitanje kako vas drugi vide, kako gradite poruku o sebi, regiji. Pitanje je kome se i kako kao grad i regija obraćate. Današnji trendovi i razvoji kapitala dovode investicije tog tipa o kojima ti govoriš negdje drugdje – Indija, Dubai, Katar, Južna Amerika, Rusija. Zašto bi netko iz Londona ili Amsterdama kupio stan u Rijeci? Ne kažem da nije moguće niti da sam protiv toga, dapače, ali ako se to iskreno želi, na tome treba raditi. To je projekt za sebe i to moramo shvatiti. Neće izjava u lokalnom glasilu i jeftini rendering, koji bilo koji moj student arhitekture napravi za 500 eura, povući milijune eura, tisuće ljudi da kupe stanove na Delti. Stvar je, na svu sreću, malo složenija.

Planira se i velika marina za jahte u Porto Barošu, u gradu kojem nautički turizam nije jača strana, dok istovremeno postoji kronični nedostatak vezova za brodice građana. Dobar je primjer pomorskog terminala za kruzere na lukobranu na koji je, unatoč velikim očekivanjima, u nekoliko godina pristao tek jedan jedini kruzer, i to radi nevremena i kvara na motoru.

Ovog sam ljeta bio u Crnoj Gori na predavanjima "Dana Orisa” u Kotoru. Prošao sam sve nove resorte i turističke sadržaje Crnogorskog primorja. Crnogorci su na tom planu poduzeli radikalne i snažne poteze. Vrijeme će pokazati njihovu opravdanost. Oni su shvatili da nemaju puno mogućnosti i manevarskog prostora u globalnom svijetu real-estate projekata i organizirali su se. Tivat i njegovo remontno vojno brodogradilište pretvoreno je u “Porto Monte Negro”. Tamo su već sve jahte ruskih i drugih tajkuna. Oni su to shvatili i povukli određene radikalne poteze. Ne treba zanemariti jake i karizmatične individualce poput Marine Abramović, koja na Cetinju s Koolhaasom gradi novi centar. Takve su situacije isto moguće. Snažni individualci koji nisu samo u polju politike i ekonomije također mogu snažno obilježiti neka mjesta.
Neka mi ne zamjere moji sugrađani, ali, iskreno govoreći, bokokotorski zaljev je prirodno puno ljepši od riječke luke i Porto Baroša, mislim da će svaki vlasnik jedne skupe jahte radije ići negdje drugdje – Dubrovnik, Hvar... Radi se o određenom lifestyleu, a ne o tome što netko misli ili osjeća da bi bilo dobro i lijepo. Svaka igra ima svoja pravila pa tako i ova. Svaki projekt i strategija imaju parametre i elemente zatečenog stanja, korake i scenarije koje treba uzeti u obzir prilikom promišljanja i razvoja nove ideje.
Budimo iskreni, Rijeka je nešto drugo. I treba biti nešto drugo. To je i oduvijek bila. Za to je potrebna snažna vizija i jaki ljudi. O tome govorim cijelo vrijeme našeg razgovora. Radi se o tome da ne treba primjenjivati davno viđene i potrošene recepte, već otvoriti nove i specifične teme koje razvijaju suvremeni grad. Luka, prometna infrastruktura i energija – to je tema Riječkog prstena. Na to će se već nadovezati novi stanovi, privezišta, brodice i sve ostalo. Bitno je odrediti generatore urbanog razvoja, sve ostalo dolazi samo, u specifičnom i posebnom riječkom kontekstu.

GUP grada Rijeke predviđa na sjevernoj Delti gradski park od preko četiri  hektara za koji postoji i DPU, a istovremeno se za južni dio predviđa vrlo gusta izgradnja uglavnom stambene i poslovne namjene uz nešto kulturnih i javnih sadržaja, s rivom, šetnicama i trgom.

Taj park stara ja zamisao. Mislim da ju je prvi predložio profesor Marinović Uzelac. Ne vidim ništa loše u tome. Park s nekim sadržajem kulture ili neke vrste društvenog sadržaje između Rječine i kanala Fiumare vidim kao dobru ideju. Južno je novi projekt. O tome sada pričamo. Tu je glavno pitanje što, kako i zašto? Čini mi se da su u tom dijelu projekta najmanji problem javni sadržaji, trgovi i riva. Toga će u ovom ili onom obliku u arhitektonskom smislu sigurno biti. Pravo i krucijalno pitanje je čiji je to prostor, tko tim prostorima gospodari i kako, pod kojim uvjetima i režimima se tu šeće, boravi, pije kavu i druži. To je važno.

Nije li malo neobično da se Lučka uprava umjesto svojom primarnom djelatnošću bavi planiranjem i izgradnjom gradskih sadržaja? Osnova problema je što je lučko područje ustvari državno i izvan kontrole Grada. Ne bi li to ipak, bez obzira na to tko je uknjižen, trebao biti posao Grada?
Obje strane obećavaju provođenje javnog urbanističko-arhitektonskog natječaja, ali na nešto drugačiji način. Dok bi Grad natječaj želio provesti na početku priče, Lučka uprava nastoji prvo provesti natječaj kojim bi našla investitora, koji bi imao obavezu provođenja natječaja za arhitektonsko-urbanističko rješenje.

Mislim da je vrijeme kada je luka razrađivala Deltu i planirala i projektirala grad iza nas. Danas je svima jasno da to ne treba tako raditi. Sad je idealna prilika za novi javni i otvoreni natječaj. Prethodno je samo potrebno napisati dobar i jasan projektni zadatak. To je bit svega. Natječaj i arhitektonsko rješenje bit će samo bolja ili lošija interpretacija tog programa. Bilo bi dobro da se ostvare neki planovi Grada Rijeke i Društva arhitekata Rijeke o organizaciji jednog takvog natječaja. Mislim da smo blizu tog događaja. Tom prilikom trebalo bi uključiti sve snage i stručne sposobnosti. Mislim da će to biti jako dobra prilika za neki novi početak.

Čini se dosta izglednim da će Delta i dalje ostati neka vrsta prostorne rezerve grada, koja čeka neka povoljnija vremena. Možda to i nije tako loše?

Ja sam optimist. Takav sam prirodno. Mislim da su sada dozrele neke teme i stvari vezane uz Rijeku. U slučaju da ne bude tako, ako ne postoji jasna ideja, bolje je stvari odgoditi za neka bolja vremena. Na primjer, pustiti moj arhitektonski studio i riječke udruge u kulturi Molekula da i dalje budemo u našem napuštenom skladištu i tvornici vina na Delti. Tu nam je predivno. (smijeh)

Je li upravo planiranje u hodu, nedostatak jasnog plana i pragmatičnost u planiranju grada konstanta riječkog urbanizma od njegovih samih početaka? Takav način ponekad daje neočekivana i zanimljiva rješenja, ali i budi sumnje u nedostatak vizije kod političara i planera.

Iskreno, improvizacija, nepredvidivost, planiranje u hodu i neočekivana rješenja su mi, za one koji me bolje znaju, vrlo bliska i dio su moje artističko-arhitektonske filozofije. No, ovdje mislim da je bolje od te i takve prakse odustati. Drugim riječima, sad je vrijeme da jasno i nedvosmisleno kažemo što i kako s Deltom. Daje li se u koncesiju, vraća li se Gradu, ostaje li Luci, čekamo li bolje vrijeme? Kada odgovorimo na ta pitanja, bit će sve lakše. Dakle, prvo vizija, a onda “tipično riječka” zanimljivost planiranja u hodu i vremenu.

Za kraj: kakav biste razvoj situacije poželjeli Delti?

Deltu na ovaj ili onaj pravno transparentan način treba izuzeti iz lučkog područja i ona treba biti dio grada, javni prostor. Prostor za sve i za svaku mogućnost. Delta i projekt razvoja ne smije biti opterećen prošlošću, ali niti povoljnija startna pozicija, “zrela kruška za branje” nekog trećeg. To je svojevrsna tabula rasa za novi i drugačiji grad. To je jedini ispravni početak. Sve drugo može izazivati sumnju i mogućnost različitih interpretacija i manipulacija.
Drugo je jaki i beskompromisni urbanistički natječaj. Natječaj s jakim i nedvosmislenim programom i odredbom što to s Deltom želimo i kakvu je vidimo. Meni se čini da bi prethodnica natječaja trebala biti otvorena i poticajna rasprava u Društvu arhitekata Rijeke i u svim drugim udrugama, vladinim i nevladinim institucijama, zavodima, institutima, fakultetima koja okupljaju struku i građane. Nakon takvog precizno moderiranog, ali široko zahvaćenog sondiranja mogućnosti, razrađuje se program.
Drugo je provedba takvog natječaja, gdje bih volio da u žiriju sjede neki od boljih svjetskih arhitekata. Natječaj vidim kao javni i otvoreni i svakako bih omogućio da ga rade i državljana drugih država i kontinenata. Nešto slično su Slovenci napravili za svoju novu knjižnicu u Ljubljani. Nakon tako pripremljene, provedene i usuglašene procedure, ništa neće biti kao prije.
 

 

vezani sadržaj

SPONZOR