ČIP | 05 - 06 | 2012 | Tema broja  

Zašto svaka ledina koju zavolim mora naje*at?

Ledina ispred Nacionalne i sveučilišne knjižnice bila je upravo onaj detalj koji mi je govorio da ne živim više na selu

Vlado Bulić

Kao pravom seoskom čeljadetu, smeta mu ledina neprivedena svrsi, a kao urbanom Zagrepčancu koji bi htio biti, kupus i blitva mu djeluju malo seljački. Onda rješenje potraži negdje u sredini, pa to završi na malograđanskim preseravanjima s gipsanim labudovima i lavovima.

Mali uvod za sve one koji ne žive u Zagrebu ili im je, prilikom posjete metropoli, taj detalj promaknuo. Na ulazu u centar grada iz Novog Zagreba, u Ulici Hrvatske bratske zajednice, a ispred Nacionalne i sveučilišne knjižnice, nalazi se genijalna velika ledina, idealna za bacit na balun. Prije par dana na njoj su se pojavili bageri i iskrčili je jer je Bandić zapeo na njoj posadit fontane. 


Niknut će na njoj ditelina ili garaža, kad-tad

Naravno, odmah je iskrsnulo milijun pitanja – ima li smisla u ovoj recesiji na granici depresije ulaziti u takvu investiciju; je li ovo još jedno Bandićevo podizanje spomenika samom sebi; hoće li iz ove sadnje fontana niknuti još jedna afera... Odgovore na ova pitanja ostavit ću ozbiljnijim kolegama, mene zanima samo jedno – zašto svaka ledina koja mi priraste srcu mora najebat?

Kad me, kao i većinu došljaka u ovu našu metropolu, autobus prvi put doveo u Zagreb, prošao je pored te ledine. "Ala dobre ledine!", skoro mi se otelo u busu. A onda je proradila trauma seoskog dječaka: "Niknut će na njoj ditelina ili garaža, kad-tad."

Ili kopanje ili ziđanje

Kad dolaziš iz sredine u kojoj se gospodarska aktivnost svodi na "ili kopanje ili ziđanje", znaš da je ledina greška u sistemu, ona je nevina djevojka koju još "nitko nije uzorao" i tako je priveo svrsi, pa je pitanje momenta kad će doći njen unezvjereni vlasnik, potjerati te i počet orat ili ziđat po njoj.

Kad bi parcela zemlje u blizini seoskih kuća ostala neobrađena, pa na njoj nakon par godina niknula trava, prvi smo nastupali mi klinci s balunima da je skvotiramo. Na svaku stranu po dva kamena da glume branke i udri.

To je gazdi već bila uvreda. "Onakva parcela, a ledina mu stoji, eno su i dica već počela igrat balun na njoj", šaputalo bi se vlasniku iza leđa, kao uvredu. Jer nema većeg grijeha od parcele neprivedene svrsi, ledine, to je značilo da je vlasnik lijenčina i zgubidan. Uskoro bi se na ledini pojavio taj vlasnik, nabio nam balun u potok, a onima koje bi uhvatio zalijepio i po koji šamar ili nogu u guzicu. Slijedilo bi privođenje svrsi – posijao bi na ledinu ditelinu, krumpir ili bi na njoj uziđao štalu ili garažu.

Ovdje ledina nije grijeh?

Zvučat će paradoksalno, ali ledina ispred Nacionalne i sveučilišne knjižnice meni je bila upravo onaj detalj koji mi je govorio da ne živim više na selu, onaj detalj po kojem sam grad razlikovao od sela. Mislio sam – ovdje ledina sama po sebi nije grijeh, nije greška, dapače. Ne želim sada zvučati kao seljačić koji se pogospodio i fura se na urbano, pa cijeni grad više od sela. Želim reći da razlika, naprosto, mora postojati i da grad mora paziti na svoje ledine, baš zato što je grad i što ih, za razliku od sela, nema na bacanje. Kad ti u gradu iskrče ledinu, ne možeš s balunom otići sto metara dalje na drugu.

Otkako sam se doselio u Zagreb do danas, ziđanje je od ključne gospodarske aktivnosti u mom selu, postalo ključna gospodarska aktivnost cijele države. Ziđali su se autoputovi, ziđale su se zgrade, a kad je sve skupa kleklo, rješenje opet tražimo u ziđanju fasada i inim zidarskim megaprojektima. Ispada da se Hrvati ne znaju baviti ničim drugim.

Pojavi se gazda i nabije balun

U tom ludilu investicija u ziđanje, bilo je samo pitanje trenutka kad će nastradati i ledina ispred NSB-a. Kad će se pojavit gazda, nabit ekipi balun i počet je privodit svrsi. I pojavio se Bandić, s pravom rečenicom seoskog gazde: "Tamo se pasi šeću, tu ću stat, i igra se nogomet da se ugrozi ljudski život."

Što se tiče te ugroze – nabit balun s onakve ledine na cestu, ne može ni Darijo Srna. Ali uzmimo da može. Uzmimo i da su u pravu seoske gazde koji tvrde da ledine treba privoditi svrsi, čak i one u gradovima. Zašto to mora biti ziđanje, a ne, recimo, kopanje?

Ovih dana se na zagrebačkom Filozofskom fakultetu održava tribina pod nazivom Parkticipacija, koja se bavi uzgojem hrane u gradskim sredinama, urbanom agrokulturom. Ide citat: "Osnovne postavke djelovanja parkticipacije su zagovaranje korištenja javnog prostora u svrhu uzgoja jestivih kultura i poticanje diskursa o biodiversifikaciji urbanog prostora..."

Svakom po 100 kvadrata za uzgoj povrća

Pa ako ledinu ispred NSB-a već treba privesti svrsi, što ne bi zainteresiranim građanima dali koncesije na po sto kvadrata, pa da svaki na toj svojoj parcelici zasadi što mu paše? Tako bi se ispred NSB-a pojavili kupus, blitva, pome, krastavci, krumpiri, voćke, pa bi u proljeće, kad sve to krene bujati, a ljudi zalijevati i brati plodove, imali jednu od najljepših i najživljih zelenih površina u gradu.

Ovaj scenarij se, nažalost, neće dogoditi. Zašto? Zato što se seoski gazda, kad dođe u grad, u pravilu nađe u situaciji koju je bi akademik Pavletić okrstio dvojbenom dvojakošću. Kao pravom seoskom čeljadetu, smeta mu ledina neprivedena svrsi, a kao urbanom Zagrepčancu koji bi htio biti, kupus i blitva mu djeluju malo seljački. Onda rješenje potraži negdje u sredini, pa to završi na malograđanskim preseravanjima s gipsanim labudovima i lavovima, umjesto kupusa u vrtovima vila, ili fontanama na ulazu u grad.

(Tekst je prenešen s portala net.hr, uz autorovo dopuštenje. Kolumna je izvorno izašla 21. 06. 2012.)

vezani sadržaj

SPONZOR